Objavljeno:
03. 10. 2019. 11:30

Apostol naroda sv. Pavao zapisa u svojoj Poslanici Korinćanima o svjetskoj i kršćanskoj mudrosti: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake” (1 Kor 1, 27), a malo iznad toga napisa: „Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja” (1 Kor 1, 18).

Piše: fra Danijel Nikolić

Pa uistinu, sveti je Franjo Asiški morao izgledati lud u očima svojih suvremenika jer analizirajući njegov život, možemo reći da je odbacio bogatstvo, raskoš i slavu svijeta i počeo živjeti evanđeoski siromašno. To je čovjek koji je svjesno i odlučno želio biti najsiromašniji od svih, sluga svima, manji brat, manji i od najmanjih. Ali sjetimo se isto tako da je kao duhovnu nagradu još za života ovdje na zemlji na svoje dlanove primio Kristove svete rane. Onda se s pravom upitajmo: tko je ovdje lud, a tko je uistinu bogat? Njegova snaga i sila bila je u križu Kristovu. Križ uvijek u životu nudi alternativu i daje snagu da se osobe i cijeli svijet osvoje poniznošću.

Znamo vrlo dobro kakvo je stanje u današnjem čovječanstvu. Prisutna su tri nasilja, kako to često ističe dr. fra Mile Babić: nad prirodom (ekološka katastrofa), nad odbačenim ljudima (marginaliziranim) i nad drukčijim ljudima. Cijelom Božjem stvorenju prijeti ekološka smrt, a nasilje nad prirodom, nažalost, i dalje raste. Nadalje, postoji dobar dio ljudi u društvu koji su bačeni na stranu, odgurnuti od normalnoga života, izbačeni iz središta zbivanja i života samo zato što nemaju novac, moć i vlast. I postoji nasilje na našoj zemlji nad ljudima koji su drukčiji, različiti, koji pripadaju drugoj religiji, naciji, kulturi. Ništa bolje stanje nije bilo ni u Franjino vrijeme: nasilja na sve strane.

Veličina i privlačnost sv. Franje sastoji se u tome da on nudi alternativu i društvu i Crkvi i svijetu. Njegovo pravilo glasi: „Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, živeći u poslušnosti, bez vlasništva i čistoći.” Njegov životni program je, dakle: živjeti onako kako je sam Isus živio. Franjo nije riječima previše napadao niti kritizirao druge, nego je to činio svojim djelima i životom. Uvijek je činio dobro, pozitivno. Promjena i jest ako ti nešto pozitivno činiš. Jer ako ti napadaš, uzvraćaš zlom na zlo, ostaješ zatvoren u tom krugu zla i ništa pri tom ne mijenjaš. Zar se ono ne kaže: „Ne proklinji tamu stalno, nego učini nešto dobro: upali svijeću!”

Odgovor sv. Franje

Koja bi to bila alternativa koju sv. Franjo nudi nasuprot onim trima nasiljima? Prvo: U Franjino se vrijeme sve ovo materijalno i tjelesno smatralo zlim, kao da nije od Boga. Sveti Franjo naglašava da postoji Bog koji je stvoritelj svega i postoje stvorenja: čovjek i priroda. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer ona su slika Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja ljubav prema svijetu. Zato je sv. Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama. Kako je to samo lijepo izrazio u svome Hvalospjevu – Pjesmi stvorova. Zato je i proglašen zaštitnikom ekologije. To nas obvezuje da se i mi ispravno odnosimo prema prirodi.

Drugo: I u Franjino vrijeme bilo je velikih podjela u društvu. Na jednoj strani je mal broj bogatih, a na drugoj velik broj siromašnih koji su često bili iskorištavani kao roba. I Crkva je isključivala neke ljude, npr. krivovjerce, čak je i silu upotrebljavala protiv njih. Franjo i na te probleme u društvu i Crkvi odgovara dobrotom. Čak u susretu s takvim ljudima koje je društvo sasvim izoliralo i odbacilo, kao na primjer gubavci, on se sam mijenja jer u ljudima koji trpe vidi produžetak Isusovih muka. U njima samima Franjo vidi Isusa koji trpi i želi svakom pomoći. Želi čak biti i manjih od njih. Zato se franjevački red i zove Red manje braće.

Treće: Franjin odnos prema drukčijima. Sveti Franjo kao i Krist želi da svi budemo jednaki jer smo stvorenja i djeca Božja. Želi da budemo otvoreni jedni prema drugima i da svakome pristupamo s povjerenjem jer živi ljudi su najveća vrijednost na svijetu. Zato druge i drukčije – one koji su druge vjere i nacije, koji su različiti od nas ne smijemo odbacivati. Isus je išao među druge. Svakoga čovjeka gledao je kao Božje stvorenje koje treba pomoć. Tako je i sv. Franjo pristupao ljudima. S povjerenjem, ljubavlju i poniznošću. Sv. Franjo išao je i sultanu u Egipat da s njim vodi dijalog a ne rat. Fra Anđeo Zvizdović, kao istinski i vjerni sin sv. Franje, izišao je pred sultana u Bosni da s njim vodi dijalog i nađe način za suživot ljudi drukčijih vjera, kultura, pa i nacija. To je franjevačka opcija, to je kršćanska opcija.

Ostvarivati evanđelje

U našem modernom svijetu puna su usta govora o slobodi i ljudskim pravima. Nažalost, puno smo puta i sami svjedoci da danas mnogi koji tako govore vrlo malo poštuju slobodu i različito mišljenje drugih ljudi. Zato živjeti evanđelje izgleda ludo u ovom svijetu gdje se nudi svega i svašta, a vrlo često onoga negativnog ili još gore da se ono negativno predstavlja kao moderno i jako pozitivno i gdje se sve manje poštuje čovjek, a evanđeoske vrednote nisu poželjne. Tko živi evanđeoski danas, uistinu je hrabar i biblijski mudar. Moguće je živjeti evanđelje u ovom svijetu. Isus nam je pokazao da tako može i treba biti. Sveti Franjo je pokazao svojim životom da se taj ideal može ostvariti ovdje na zemlji. I bit ćemo ispunjeni radošću.

„Kada je sv. Franjo jednoga dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju uđe i da se pomoli. Unišavši u crkvu, počeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s križa progovorio: 'Ne vidiš li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i popravi je!' Franjo je, dršćući, zbunjeno odgovorio: 'Drage volje ću to učiniti, Gospodine.' Shvatio je, naime, da mu je to rečeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da će se srušiti. Spomenute su ga riječi ispunile tolikom radošću i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s križa.” (Legenda Trojice drugova)

Ovo vrijeme jest vrijeme u kojemu se od svakoga od nas, i svećenika i redovnika i vjernika laika, traži osobni, ali i društveni popravak. Često su ljudi oko nas kao urušene crkve koje čekaju na pomoć izvana, na dašak naše ljubavi. Zato trebamo sami nastojati popraviti okolinu u kojoj živimo, tj. sebe i svoju zajednicu ili obitelj. Tek onda možemo dati Crkvi novu snagu, napuniti je ljubavlju kojom nas sve Franjin život inspirira. Ako iskreno razmatramo život i djela sv. Franje, to nas uistinu može inspirirati da se i mi svi počnemo mijenjati, da se odreknemo loših navika, da zatražimo snagu za nadvladavanje vlastitih grijeha i međusobnih nerazumijevanja, da s još većim žarom djelujmo.

Prema izvještajima suvremenika, kršćani su prije Franje postali ravnodušni, ljubav im se prema Bogu ugasila, strah pred njegovim veličanstvom i svetošću iščezao. Bezboštvo je bilo zavladalo među ljudima, koji su svoje misli upravljali još jedino na novac, uživanje, grijeh.

Tada se pojavio Franjo i iz temelja se sve preokrenulo. Predgovor Legendi trojice drugova to najbolje opisuje: „Kao što sjaji rumenilo i jutarnja zvijezda Danica, i kao što i Sunce koje izlazi preplavljuje svijet rijekom svoje svjetlosti da ga oplodi, tako se pojavio Franjo sa svojom pojavom kao neobično svjetlo. Pri izlazu ovoga sunca bio je svijet kao obamro u zimskom snu, u tami i bez života. Međutim, njegova riječ i djelo bili su kao lijepo svjetlo: istina sja, ljubav plamti, krepost, majka mnogovrsnih zasluga, ima snagu da pobudi novi, ljepši život. Kao vrt s mnogovrsnim stablima krcatim plodovima rascvjetala se tri reda koja je on osnovao. Koje li čudesne plodnosti! Bilo je kao da je ušlo proljeće u svijet.”

Izvor:
Svjetlo riječi