Objavljeno:
27. 03. 2020. 10:00

Eh, kad bismo se sada u ovim vremenima naučili ljubiti onaj život koji traje vječno barem onoliko koliko ljubimo ovaj prolazni život! A mi smo postali tako lijeni i nemarni u borbi za vječni život, za Krista! 

Piše: Anita Tolo

Poštovani, nalazimo se u situaciji u kojoj svijet nema pravi odgovor, a reklo bi se da nemamo ni iskustva za novonastalu situaciju s koronavirusom. Svi se bore kako znaju i umiju pred ovom dramom koju proživljavamo. Kako Vi gledate na cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi cijeli svijet?

Svjedok sam jednoga velikog spektakla, tužnoga spektakla raspada europske kulture, raspada europskoga kršćanstva. Siguran sam: više ništa ne će biti isto! Hoće li biti bolje? Teško je reći, možda bude još gore. No, za nas kršćane, uči nas Krist, nema ničeg «novoga pod suncem»: moramo računati na nevolje, progonstva, bolesti, ratove. Ali je bitno u svemu tome, poručuje nam Gospodin, da u svemu tome ne izgubimo vjeru, odnosno da nam «ljubav ne ohladni», na što nas također upozorava Gospodin u evanđelju. To je prva misao koja mi pada na pamet.

Međutim, puno je važnije sljedeće, što bih htio istaknuti. Za mene su sva povijesna zbivanja, pa tako i ova pošasna, izričaj božanske komedije, božanske igre. Taj se izraz susreće kod crkvenih otaca (sv. Klement Aleksandrijski), a naznačuje činjenicu da Bog ravna poviješću ne onako kako bismo mi to htjeli, kako bi to htio naš razum, naša razumska očekivanja. Ne! On upravlja ovom poviješću u skladu sa svojim namislima koje nisu naše namisli. No, on upravlja tako našim životima da stvari «okreće», baš tako to treba reći, «okreće» na dobro («bona conversio»), makar se događalo i zlo. Dok se zli služe dobrim radi zla, Bog pušta zla i služi se zlim radi dobra.

Glede prvoga čina božanske komedije rekao bih sljedeće: koronavirus donosi nam iskustvo prolaznosti, propadljivosti, grješnosti ovoga svijeta. Ovako bih to pojasnio: kršćansko iskustvo svijeta događa se između ljubavi i odreknuća od svijeta, iz predanosti i prijezira prema svijetu, ulaska i bijega od svijeta. Dakle, s jedne strane, svijet je dobar, on je Božje stvorenje. Znamo iz Svetoga pisma: «Vidje Bog da je dobro. Plodite se i množite…» «Bog je tako ljubio svijet te je dao Sina svoga Jedinorođenca...» Iz takvoga shvaćanja svijeta, kao Božjega stvorenja, kršćani su oni koji potvrđuju svijet, koji traže ono najbolje u svijetu i sve to prožimaju Kristom i preobražavaju u Krista, jer je Krist središte, alfa i omega povijesti.

No, sada vidimo i drugu stranu svijeta, o kojoj nam također govori Sveto pismo: «Zemlja neka je zbog tebe prokleta... Rađat će ti trnjem i korovom...» «Sav je svijet pod Zlim...» «Ne ljubite svijet ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve.» I to je također kršćanski odnos prema svijetu. Od nas se zahtijeva odmak, bijeg, prijezir prema svijetu. Jednom riječju, svijet nije Bog i svijet je grješan.

Koronavirus nam je, dakle, pokazao svu ništavost, ispraznost ovoga svijeta, upozorava nas da je svijet jedan običan dašak, sjena, kako nam kazuje Biblija. Gotovo na svojoj vlastitoj koži osjećam kako sada anđeo smrti prolazi svijetom, na određen način svjedok smo «trijumfa smrti», smrti koju je ovaj ljudski rod u posljednje vrijeme potpuno potisnuo. Ali ovdje moram reći da je koronavirus, osobito i nadasve, pokazao svijet u svoj njegovoj grješnoj ništavosti, a to je ništavost bez Boga. Jer, tamo gdje nema Boga, tamo se svijet uništava. A budimo iskreni, moderni čovjek poludio je bez Boga, iskorijenio se iz svijeta, počeo je glumiti boga na svim razinama: konzumerizam, egoizam, kultura autentičnosti-sebičnosti, single-kultura, insceniranje samoga sebe, komunikacija, itd. Jednom riječju, bez Boga čovjek postaje demonski mrzitelj svijeta. A sada koronavirus udara toga egoistično-iskorijenjena čovjeka, pokazuje svu bijedu, ništavost toga istog čovjeka, koji je počeo glumiti boga. I rekao bih još nešto, u čemu isto vidim baš pravu «božansku komediju»: ova naša kugla zemaljska počela se u posljednjih stotinu i više godina ludo vrtjeti bez boga, ludo vrtjeti u svojem egoizmu, te je Bog odlučio zaustaviti cijelu kuglu zemaljsku! Ah, zaustaviti da se svi odmorimo, da se odmorimo od sebe, da odmorimo prirodu. Možda nas je Bog udario da proglasi ovoj kugli zemaljskoj šabat, nedjelju, kao Dan Gospodnji. Možda.

I da više ne duljim. Sada imamo prigodu shvatiti važnu poruku vjere: samo onaj tko se odrekne svijeta radi Boga, može zagrliti svijet, i to radi Boga; i samo tko radi Boga pobjegne od svijeta, može spasiti ovaj svijet i čovjeka. To je vidljivo u životima svih svetaca, osobito kod sv. Franje Asiškoga: svijet je zagrlio, opjevao ga tako što je pobjegao od svijeta; svijet je zavolio tako što je nosio Kristove rane na svojem tijelu! Nažalost, mi, moderni ljudi, a i mi kršćani, gledali smo samo i jedino isticali prvu stranu svijeta, taj optimizam svijeta: ljubi svijet, živi za svijet itd. A ovaj drugi vid, na koji sam uvijek upozoravao u svojim tekstovima, bio je potpuno zapostavljen: odreći se, prezreti i pobjeći od svijeta radi Krista! Tko god je o tome govorio, pa i sada tko o tome govori, odmah je smatran pesimistom, gnostičarem ili ne znam već kojim drugim izrazom. Zato je dobro da je Bog ovim koronavirusom udario ovaj svijet, da ga je nakratko zaustavio u toj bezbožnoj, vrtoglavoj vrtnji, dobro je da je pokazao svijetu i čovjeku svu njegovu ništavost, ispraznost.  Hoćemo li se obratiti? Tko zna!

Umorni čovjek, s posljedicama svoje svakodnevnice, često govori: „Da hoće stati svijet, da se malo odmorim.” Sada se taj isti čovjek žali na izolaciju i pita kako će uopće provesti te dane zatvoren? Kako to komentirate?

Kad smo kod božanske komedije, božanske igre, istaknuo bih, glede Vašega pitanja, drugi čin te iste komedije: Bog je udario naš izvanjski način življenja, našeg «izvanjskoga čovjeka», kako veli sv. Pavao. Udario nas je izvana kako bi nas pozvao da se odmaknemo od izvanjskoga. Budimo iskreni: poludjeli smo u izvanjskom, u izvanjskom načinu življenja! Time nas je pozvao na nutrinu, jer u nutrini stanuje istina, u nutrini koja osjeća svu svoju bijedu i koja je baš u toj bijedi pozvana sebe nadići u Bogu. Božanska je komedija u ovom: Bog zapravo cijeli svijet tjera da postane samostan, tjera nas u klauzuru, tjera nas da dođemo iza rešetaka, u neku vrstu samostana sestara karmelićanki koji i vi imate tu, u Sarajevu. Išao bih još jedan korak dalje: udara nas i poziva nas na ono što nazivam «kulturom zaključavanja». Ubili smo sebe i druge «kulturom otvaranja», otvorenih odnosa, fleksibilnosti, izvanjskoga, nesposobnosti za vjernost itd. Sada moramo ostati «zaključani», «zatvoreni» u svojim domovima, kako bismo otkrili važnost zaključavanja od ovoga svijeta: od medija, informacija, od svojega ega kojemu je sve dopušteno, koji više ne poznaje «zaključke»-granice. Ah da, ni ljubavi nema tamo gdje nismo svoj ego «zaključali» drugom osobom. I opet, da ne duljim. Kultura klauzure, zaključavanja, na koju nas ova pošast izaziva, trebala bi nas dovesti do otkrića nutrine, da u nutrini otkrijemo ono esencijalno, svoju nutarnju žeđ, suhoću, da počnemo žeđati poput one žene Samarijanke. Ili pak da se u nama probudi duh onoga Nikodema, pomalo strašljiva, ali ipak hrabra muškarca, koji je Isusu ponizno i po noći (bez kamera!) došao, kako bi razgovarao s njim. Da u toj poniznosti zatražimo rađanje u duhu i istini. Hoće li se to dogoditi? Tko zna.

Može li se reći da je i ovaj virus posljedica naše kulture koja ne vidi ništa osim ovozemaljskoga života: novca, napretka, tehnike i uživanja. Ima li uopće Boga u životu naše kulture i hoćemo li se „obratiti” i osvijestiti poslije ove virusne pošasti?

Vaše me pitanje dovodi do trećega čina božanske komedije, božanske igre, u kojoj nam Bog kazuje sljedeće: Poslanica Hebrejima govori nam o Božjoj stezi. Koga Bog voli, toga steže, kažnjava. Nije mi jasno to što se mnogi biskupi i svećenici ne usude govoriti o Božjoj stezi i Božjoj kazni. Neki to smatraju cinizmom, nedostojnim Boga. To je za mene samo pokazatelj poganskoga duha, duha koji se udaljio od Svetoga pisma! Rekao bih: tko kaže da Bog ne kažnjava, taj je poganin! Pa čitajte povijest izraelskoga naroda, čitajte psalme, proroka Ezekiela, Jeremiju, Tužaljke, Novi zavjet, Poslanicu Hebrejima, crkvene oce! Ne mogu vjerovati što sve ovih tjedana biskupi i svećenici govore, a što, vjerujte mi, nema gotovo nikakve veze s vjerom, a u većini slučajeva radi se o poganskoj misli. Ne treba se čuditi tomu, jer sam već prije upozoravao na bezboštvo u Crkvi.

No, da se vratim Vašemu pitanju. Ja nemam nikakvih dilema reći, u skladu sa Svetim pismom, da se ovdje s koronavirusom radi o Božjoj stezi, rekao bih i o Božjoj kazni. Bog je nadziratelj svega postojećeg, pa tako pušta i pošasti da nas kuša ili pak da nas kazni. U Starom zavjetu stoji: «Iskušava vas, Gospodin, Bog vaš; hoće da dozna ljubite li zbilja Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom» (Pnz 13, 4). Zato ovu pošast, kao i mnoge druge pošasti i nevolje u povijesti ljudskoga roda, shvaćam kao Božju disciplinu, Božji udar, ali koji je upravo takav (kazuje nam Poslanica Hebrejima) poziv na obraćenje, da vidimo koliko mi njega ljubimo, odnosno ljubimo li ga svim srcem svojim i svom dušom svojom. Nije dovoljno reći da nas Bog ljubi, jer to govore i pogani. Biblija ne daje takve jeftine odgovore! Da, Krist nas ljubi, ali njegova je ljubav ozbiljna, ona je prekoravajuća. Reći ću i to, ona je i «okrutna», jer nas i steže, udara, upozorava. Hoćemo li to shvatiti? Tko zna.

U ovim pošasnim vremenima, ne možemo ne spomenuti jedan citat iz knjige Propovjednikove: «Bolje je dvojici, nego jednomu, jer imaju bolju plaću za svoj trud. Padne li jedan, drugi će ga podići, a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne.» (4, 9-10) Koliko mi, danas, jedni drugima možemo i želimo pomoći, unatoč okovima koronavirusa u kojima se nalazimo?

Koronavirus raskrinkao je svu bijedu moderne kulture kao kulture smrti. To je kultura «rastavljenih», nesposobnih za vjernost, kultura «single» osoba. I možete si samo zamisliti kako je sada tim osobama u izolaciji, u klauzuri! Ili pak: možete li zamisliti kako je današnjim obiteljima, koje uopće nisu živjele zajedno, gdje im je stan, kuća prije ove pošasti bila pretvorena u spavaonicu, gdje su im računalo, televizija bili središte života! Možete si samo zamisliti kako je sada teško živjeti zajedno. Nadam se da ćemo barem mi, kršćani, iz svega ovoga izvući pouku: važnost zajedništva, vjernost braka, prijateljstva. E da, «zajedništva bez komunikacije», bez onih ispraznih telefonskih razgovora i internetskih portala.

Zatvorene granice, milijunski su gradovi odsječeni, ispražnjene police supermarketa, škole zatvorene, liječnici pod opsadom. Podsjeća li nas ovaj virus da smo samo dio prirode i da smo podvrgnuti istim ograničenjima kao i drugi stvorovi?

I grad ima dvostruko značenje u Svetom pismu. S jedne strane, grad, Jeruzalem, jest slika vječnoga života. Time se podrazumijeva grad kao mjesto kulture, dakle mjesto pobjede duha nad materijom, uzajamnoga poštovanja, poštovanja različitosti itd. No, grad je i simbol zla, jer je grad, nemojmo to zaboraviti, osnovao prvi ubojica, Kajin. Koronavirus za mene pokazuje svu bijedu grada: nemoral, bludnost, a osobito duh neozbiljnosti, relativizma, lakrdijaštva, ispraznoga veselja. I tu nam Biblija kazuje da to ništa nije novo, svi znamo za Sodomu i Gomoru. Nažalost grad se pretvorio u Sodomu i Gomoru, u Babilon. Sjetimo se samo turizma, o čemu sam pisao u našem časopisu i najavio zapravo prije godinu dana mogući raspad turizma. Turizam je devastirao gradove, uništio kulture, uništio «mjesta», pretvorio ih u «ne-mjesta». Osim toga, grad je postao «ne-mjesto» raskalašenosti, prekida veza, prekida stabilnosti, odnosa. A zamislite sada kako je biti u gradovima, kako li je u ovoj krizi teško biti u gradovima, u takvim gradovima Sodome i Gomore. Zato bih rekao da je Gospodin posebice udario koronvirusom moderne gradove, tu ispraznu gradsku kulturu, «građansku kulturu», «građanke i građane», kako se to veli.

Na neki su nas način mediji uvjerili u činjenicu da je tjelesnost podložna tehnologiji i da je znanost jača od biologije (umjetna oplodnja, genetske manipulacije nerođenima, zamrzavanje i skladištenje embrija). Je li čovjek 21. stoljeća zaboravio da je sve ipak podložno Bogu i njegovim zakonima?

U našem časopisu prije dvije godine progovorio prvi na našim prostorima o knjizi Yuvala Hararija «Homo deus!» Kao što znate, njegova je teza da je čovjek postao bezbožan (što je točno) i da čovječanstvo ide sve više prema tome da postane «čovjek-bog», da nadomjesti Boga. Već sam se tamo u svojem promišljanju usprotivio toj tezi. A sada ovaj koronavirus samo potvrđuje moje intuicije. Gotovo bih rekao da se Bog dobro nasmijao Harariju i sličnim teorijama! Ma koji «čovjek- bog»! Evo nam toga «boga čovjeka» koji u agoniji umire u bolnicama. Rekao bih da se Bog smije nama, oholim ljudima, o čemu nam također govori psalmist! I, naposljetku, nije samo čovjek zaboravio, nego je i kršćanin 21. stoljeća zaboravio da je sve ipak podložno Bogu i njegovim zakonima, kako Vi to dobro kažete. No, to je jedna druga tema.

Papa Franjo rekao je da smo svi „u deficitu” i da nam treba milosrđe. Znamo da smo i mi učinili zlo, uvijek nešto nedostaje dobru koje treba učiniti . Zaboravljamo li da je Isus izvor iz kojega proizlazi Duh Sveti koji otpušta grijehe i ponovo rađa na novi život?

Iskreno rečeno: nije božanska komedija, nego ljudska je komedija taj govor o milosrđu! Ta inflacija govora o Božjem milosrđu nikad mi nije dobro legla. Smatram da je Godina milosrđa bila potpuni fijasko, promašaj! Zašto? Razlog je jednostavan: udaljili smo se od Pisma i kršćanske Tradicije. Znate gdje i kako izrasta biblijski govor o milosrđu? U grijehu! Biblijski čovjek vapi za milosrdnim Bogom zašto priznaje, zašto je svjestan svojega grijeha. Tamo gdje nema grijeha, nema ni Boga, a ni milosrđa. Koji je smisao govoriti današnjem čovjeku o milosrđu kad on sebe ne smatra grješnikom! Ma koji je smisao govoriti o milosrđu kad se ni današnji biskupi, ni svećenici ne usude govoriti o grijehu! Zato je govor o Božjem milosrđu farsa! Pustimo sada milosrđe, da budem brutalan, govorimo o grijehu pa ćemo doći do milosrđa! Pogledajte samo sv. Faustinu Kowalsku. Kakvih li sam se samo gluposti naslušao od mnogih «interpretatora» te svetice. Vjerujte mi, malo je tko uspio pokazati njezinu duhovnost Božjega milosrđa! Zašto? Zato što nitko ne «vidi» i ne želi vidjeti da njezin govor o Božjem milosrđu proizlazi iz radikalne svijesti i priznanja vlastite grješnosti! Čitajte samo njezin Dnevnik pa ćete ostati šokirani: grijeh, pakao, vječna smrt. Nažalost, kršćanstvo se danas pretvorilo u taj jeftin i meni nepodnošljivo isprazan govor o Božjem milosrđu.

Liturgijska slavlja Uskrsnoga trodnevlja, zbog aktualne međunarodne zdravstvene krize, odvijat će se bez prisutnosti vjernika. Kardinal Stella, pročelnik Kongregacije za kler, izjavio je da je to, unatoč žalosti, prilika za vjeru.

U intimi stanuje istina, u intimi istina stanuje, ali samo ako time sebe nadilaziš u Bogu. Dakle, u ovom vremenu, molim vas, ostavite se medija! Pustite te medijske mise, medijske pobožnosti, jer su one samo, u većini slučajeva, nastavak usmrćenja Boga i liturgije. Više je razloga: prvo, liturgija je događanje tijela, a to znači realnoga susreta s drugim. Ova liturgija on-line je rastjelovljenje, samo nastavak ove kulture egoizma, gdje ostajemo kod sebe u svojem egu, gdje «gledamo» bez tijela. Tako liturgiju pretvaramo u idolatriju, jer Boga «gledamo», a da on na nas ne utječe realno, stvarno, tjelesno, Ma rekao bih, premda ružno zvuči, ali je istinito, liturgija, a i Bog, postaje produkt. Zamislite, još stave na internet da gledaš broj koliko gledatelja to gleda! Strašno! Liturgija koja se pretvorila u brojku! Drugo, biskupi, svećenici na tim misama on-line postaju glumci, insceniraju sami sebe, prave spektakl od sebe! Treće, te mise ne će među vjernicima, kako se mnogi varaju, stvarati zajedništvo! Mogu to ovako reći: svi će biti «povezani», ali ne će biti u zajedništvu. Jer zajedništvo podrazumijeva povezivanje tijela, ali i povezivanje nutrine. Ove su mise spektakl, poništenje nutrine. Stoga, mise, pobožnosti on-line odvraćaju vjernike od nutrine, stvaraju lažnu nutrinu, neku afektirano-emocionalnu nutrinu. Na taj način čovjek ne će uopće dobiti utjehu, ostat će i dalje prazan, kod sebe, nesposoban da u svojoj nutrini susretne Boga. Dakle, pustite ta on-line događanja i vratite se Pismu, čitanju, tijelu, o čemu ću još nešto kasnije govoriti.

Kako gledate na ovo „pustošenje” namirnica i higijenskih potrepština iz supermarketa?

Krist veli: «Vi ste odozdol, ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta. Uistinu ako ne povjerujete da ja Jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.» Koronavirus pokazuje koliko smo zaraženi, inficirani grijesima. Sad će doći do izražaja infekcija ljudske naravi: samoočuvanje, spašavanje vlastita života, egoizam, o čemu govori Gospodin, a koji odvodi u smrt: «Tko želi sačuvati svoj život, taj će ga izgubiti...» Takav stav također pokazuje ono o čemu sam tako često pisao i govorio, a to je krah eshatologije, vječnoga života! Nikoga više nije briga za vječni život, potpuno je prevagnuo ovaj, zemaljski život. Zato se toliko bojimo ove smrti, smrt vlada nama, kako piše Poslanica Hebrejima na jednom mjestu. A Isus nas uči: Bojmo se druge smrti, smrti duše. I još nešto. Rekao bih da je čak ta reakcija normalna i uobičajena, jer svi se bojimo smrti i želimo sačuvati ovaj zemaljski život. Ali bih dodao: eh, kad bismo se sada u ovim vremenima naučili ljubiti onaj život koji traje vječno barem onoliko koliko ljubimo ovaj prolazni život! A mi smo postali tako lijeni i nemarni u borbi za vječni život, za Krista! A ovaj život, htjeli mi to ili ne, prije ili kasnije ćemo ga izgubiti, jer ćemo umrijeti.

Za kraj, što biste preporučili našim slušateljima?

Poručio bih pet stvari:

Prvo, kršćanstvo je religija osobe, ali i religija također knjige, utjehe u knjizi, u Pismu. Pustite televiziju, televizijske pobožnosti, vratite se knjizi. Židovski narod i kršćani preživjeli su zahvaljujući Knjizi, Pismu, čitanju i razmatranju Svetoga pisma. U Pismu je snaga i moć! Dakle, odmak od interneta i televizije, od virtualnih pobožnosti, ja sam protiv njih.

Drugo, istaknuo bih važnost ritualnosti u kući. Ostavite se, još jednom naglašavam, misa, pobožnosti on-line. Posvetite se ritualnosti, obrednosti, jer obredi (svaki dan ustajanje, lijeganje, molitva u točno određeno vrijeme, pobožnost krunice itd.) uvode u nas ono što je veće od nas; oslobađaju nas od nas samih, od depresije bavljenja sobom; rituali nas oslobađaju od «psihologa i psihologije», od naše psihe, uvode nas u ono što je zajedničko meni i tebi, u zajedništvo s Bogom. I ono što je najvažnije, obredi stvaraju zajedništvo, a to je sada itekako važno. Naposljetku, obredi nam daju stabilnost vremena, jer bez obreda ovo bezlično vrijeme koronavirusa, «bez događanja», bit će još bezličnije. A s obredima vrijeme će dobiti svoj misao, stabilnost, jednom riječju, «dom», «kuću». A kad smo kod obreda: naučimo se ono o čemu govori Knjiga Propovjednikova, a što smo zaboravili: kuhajmo zajedno, jedimo, pijmo, radujmo se za obiteljskim stolom jedni s drugima. Neka obiteljski stol bude euharistijski stol.

Treće, Poslanica Hebrejima: «Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha». Dakle, ne jaukati. Nismo ste se još oduprli do krvi. Pogledajmo Spasitelja na križu, koji je najviše patio za nas. Dakle, spram njega relativizirajmo vlastitu patnju, a opet nosimo svoju patnju zajedno s njim, jer on pati s nama. Opet Poslanica Hebrejima: «Doista, pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grješnika protiv sebe, da premoreni, ne klonete duhom».

Četvrto, obratite se i vjeruje evanđelju, budite ne faraoni, nego Ninivljani. Priznajmo se grješnicima i počnimo Gospodina nanovo slijediti. U ovim kušnjama, nevoljama i kaznama, Pismo nam kazuje: «Idite samo za Gospodinom, Bogom svojim; njega se bojte; njegove zapovijedi vršite, njegov glas slušajte; njemu štovanje iskazujte; uz njega se priljubite» (Pnz 13, 5).

Peto, «Ne bojte se, ja sam pobijedio svijet», veli nam Gospodin. Ne trebamo se bojati, jer je za nas, kršćane, ovaj svijet već na svojem kraju, njegovo obličje već prolazi, jer je «Domovina naša na nebesima». No, «tko ustraje do svršetka, bit će spašen» (Mt 10, 22).

 

Izvor:
Svjetlo riječi