Objavljeno:
06. 03. 2020. 09:45

Od spisatelja franjevačke provincije Bosne Srebrene iz 17. stoljeća među najplodnije spada fra Ivan Ančić, koji je rođen u selu Lipa kod Duvna odnosno Tomislavgrada (današnja župa Kongora) 1624., a umro u Anconi 1685. godine.

Piše: Ivo Pranjković

Osnovnu naobrazbu stekao je vjerojatno u ramskom samostanu, u kojem je 1643. godine stupio u franjevački red. Gimnaziju je pohađao u Velikoj, a filozofsko-teološki studij završio u Italiji (u Cremoni, Bressanoni i Napulju). Mladu misu slavio je 1646. u Velikoj, god. 1654. imenovan je za tzv. općeg propovjednika, a dvije godine poslije i za generalnoga lektora. Na župničkoj službi bio je zatim u Beogradu, Velikoj, Našicama i Bodu na Savi. Godine 1669. postavljen je gvardijana u Rami, a kratko je službovao i u Šibeniku. Nakon toga ponovo odlazi u Italiju. U Asizu započinje, a u Loretu završava svoja djela Vrata nebeska i Svitlost krstjanska. Kako je umro u Anconi, pretpostavlja se da je tamo proveo zadnje godine života.

Ančić je u samo četiri godine tiskao u Anconi čak tri djela na hrvatskome jeziku. Ta djela imaju i latinske naslove: Porta coeli et vita aeterna / Vrata nebeska i život vičnji (1678), Lux christiana et dulcendo animae / Svitlost krstjanska i naslađenje duovno (1679) te Speculum sacerdotale / Ogledalo misničko (1681). Prije tih djela tiskao je u Veneciji 1662. godine na latinskom jeziku i djelo pod naslovom Thesaurus perpetuus seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci sumarie collectus, distincte divisius auctore Ioane Anicio. Taj je spis (u dva dijela) nastao prigodom Ančićeva boravka u Rimu. Tamo ga je naime poslao provincijal fra Franjo Ogramić sa zadatkom da prikupi i objavi oproste, povlastice i blagoslove kojima bi se mogli služiti franjevci Bosne Srebrene. I napokon dva su omašna Ančićeva djela ostala u rukopisu. Prvo je od njih autobiografske naravi. Ančić ga je napisao kao preporuku Zboru za širenje vjere da ga (nakon fra Pavla Posilovića) imenuje skradinsko-duvanjskim biskupom, a drugo je izvještaj o stanju u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Ančićev opus

Ančić je tipičan pisac katoličke obnove čija su djela najvećim dijelom moralno-poučne naravi. Piše ikavskom štokavštinom. Naziva je jezikom iliričkim, ali i „dumanskim kakono je naš u Lipi”. Djela su mu objavljena latinicom, ali u njoj ima i nešto utjecaja bosanice (bosančice).

O (umjetničkoj) vrijednosti njegovih spisa mišljenja se donekle razilaze. Tako npr. fra Julijan Jelenić i Herta Kuna smatraju da Ančićevi spisi nemaju osobite umjetničke uvjerljivosti ni neposrednosti te da su previše opterećeni nametljivom učenošću, a Pavao Knezović, koji se u posljednje vrijeme najviše bavio Ančićem, smatra da neki dijelovi njegovih spisa svjedoče o „živosti bogatog baroknog stila”. Istina će, kao što to i obično biva, biti negdje u sredini. Naime Ančićevi spisi nemaju one živosti i neposrednosti kakve imaju Divkovićevi, Margitićevi ili npr. Lastrićevi, ali je to u prvom redu vezano za činjenicu da ti spisi ne sadrže homilije (propovijedi) u kojima se pojedini primjeri, bar kod spomenutih pisaca, odlikuju izrazitom živošću, neposrednošću i prirodnošću, nego su djela moralnoga i/ili poučnoga karaktera u kojima primjeri toga tipa u pravilu izostaju. Pa ipak u skladu sa žanrovskim osobitostima pojedinih spisa oni su bar mjestimice i neposredni i uvjerljivi, što će, nadam se, pokazati i primjeri koje ovdje navodim, po jedan iz svih triju na hrvatskome jeziku objavljenih Ančićevih djela:

Prvi je primjer iz djela Vrata nebeska i život vičnji, i to iz odjeljka pod naslovom O zlamenju križa u kojem je riječ o tome da „svak vazda ima držati na sebi zlamenje prisvetoga križa, zašto djavao vrlo se boji križa, kano pseto štapa kojim je jedanput bilo bijeno”:

Godina Gospodnji 1484, u gradu, Spira se zove, jedna dobra krstjanka imade riči s jednom višćicom, aliti čaratanicom (sve su ove privarene od vraga i čine dila djavaocka; i vrazi ji služe za odniti jim dušu i mnogim zlo učiniti po njima kano udi svojim). Bojeći se dobra krstjanka onoga stupa paklenoga čaratanice, kad leže i ditešce povali, oskropi se i dite vodom blagoslovljenom, pak soli blagoslovljene metne u usta i zlamenova ga prisvetim križom. Kad bi obnoć došla višćica s družinom da mu koje zlo učini, ne mogaše ništa, veće privrnuše zipku ter dite izvalivši se zaplaka. Oćuti mati, užeže sviću, nađe dite izvaljeno i već mu ništa ne mogli učiniti jer zlamenovano biše.

Ančić ga je napisao kao preporuku Zboru za širenje vjere da ga (nakon fra Pavla Posilovića) imenuje skradinsko-duvanjskim biskupom, a drugo je izvještaj o stanju u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj

Drugi je primjer iz djela Svitlost krstjanska i naslađenje duovno, iz uvodnoga odjeljaka pod naslovom Bratji štiocem, u ljubav obučenim, pozdrav! U njemu se govori o tome kako su naučitelji dužnici i mudrima i ludima:

Mudri biži od zla, a ludi skače i uzda se u zlo. I zato reče drugovja da su naučitelji dužnici mudrim i ludim, to jest jeda bi se mudri i Boga bojeći uzdržali svetim naukom u svomu dobru, a ludi, oholi i nespoznani dozvali i pokajali, pak učinili mudri i pravi sinovi Božji. Ako li ne bi, njiova je šteta jer kano Isus nije dužan već poganom, stranpucem, odpadnikom i odmetnikom, koji izvrću naopako Sveta pisma i tomače na svoj način, izvan svete majke Crkve rimske, jedine (od svi pravovirnije krstjana glave i zaručnice Božje na zemlji), koja vrlo dobro priviđa nauke i pisma koja se daju na svitlost.

Treći je primjer iz djela Ogledalo misničko, iz odjeljaka pod naslovom O prodaji sakramenata. U njemu je riječ o simoniji, tj. o trgovanju „posvetilišćima” odnosno sakramentima:

Ovako se zgodi jednom biskupu simonijaku koji prodavaše sakramente. Na 1055. g., u vrime pape Viktora, mnogi biskupi prodavahu posvetilišća, kadno bi osvađen arcibiskup od Leona, u Franciji, da jest Hildebrada po imenu, naučena oca, da vidi i taku kugu izliči iz svoga stada. Koji prišav sabra sve crkovne ljude i upita: „Je li istina da oni arcibiskup prodaje posvetilišća, a ne daje jih za ljubav?” – koji bivši podmićeni omučaše. Reče Hildebrado: „Gospodine arcibiskupe, viruješ li ti u Prisveto Trojstvo?” Odgovori: „Virujem!” – Reci, dakle, Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu”. Reče Slava Ocu i Sinu, Duhu ne more izgovoriti jer biše proti njegovoj dobroti sagrišio prodajuć svetinje, kano Šimun Mago, to jest čaratanik, koji otijaše od svetoga Petra kupiti milost za činiti mirakula, koja Bog ne daje zloj čeljadi, nego dobroj. Koja prilika pristraši ostale vladaoce, zato svi zajedno s imenovanim arcibiskupom pokoriše se zaplakav i rekoše oba verša od slave Prisvetoga Trojstva i unapridak ne tiše prodavat svetinja.

Na kraju ovog priloga napomenimo da je godine 2011. u izdanju Hrvatskih studija u Zagrebu (urednici Pavao Knezović i Marinko Šišak), u knjižnici Tihi pregaoci, objavljen omašni zbornik radova (više od 400 stranica) pod naslovom Zbornik o Ivanu Ančiću, koji sadrži 17 vrlo zanimljivih i vrijednih znanstvenih odnosno stručnih priloga. Riječ je o zborniku sa znanstvenog skupa koji je pod naslovom Fra Ivan Ančić Dumljanin, 1624.-1685. održan u Tomislavgradu od 13. do 15. svibnja 2010. godine. U njemu je između ostalih objavljen i treći dio Ančićeva djela Vrata nebeska i život vičnji koji ima naslov Svrhu Zdrave Marije. Taj dio sastoji se od 15 poglavlja naslovljenih prema zazivima u molitvi Zdravo Marijo.

 

Izvor:
Svjetlo riječi