Objavljeno:
19. 03. 2018. 09:30
Izvor: Pinterest

Jedino što treba činiti i učiti u životu je dosljedno slijediti ljubav i njezine zakone. Bez puno priče. Treba samo voljeti, kap po kap, dan za danom, neprestano tražiti ljubav.

Piše: Elvira Koić

Volim li? Jedino je pitanje koje bi si trebalo postavljati i jedino koje doista zaslužuje najiskreniji mogući odgovor. Tek kada bi se svakodnevno pokušavalo voljeti maksimalno koliko se može, tek tada bi sve bilo u redu ili barem težilo redu. Sve ostalo je manje važno i u pravom trenutku postaje potpuno nebitno, što svatko ranije ili kasnije spozna.

Možda je to zapravo i sama svrha ljudskog postojanja, voljeti, maksimalno, beskrajno, čisto, bez ikakvih ograda, koliko god je moguće. Za kap ljubavi čovjek je na sve spreman, a osjećaj čežnje za njom svi dobro poznaju, kao i trenutke kada se odnekud vrati barem mrvica ljubavi, koja hrani u potpunosti. Tako se može shvatiti kako s nekoliko hljebova kruha-ljubavi nahraniti mase ili biti poput djece, koja spontano znaju sve o ljubavi. Jednostavno vole, čisto, bez „potpitanja”. Oni bez zadrške traže pažnju, razmjenu nježnosti, zagrljaj, riječi, onda kada im trebaju. Odrasli ih mogu samo voljeti ili sa zavišću promatrati kako lako traže da ih se voli i to i dobivaju. Odrastanjem, postajanjem „umnim i mudrim”, kao da se potisne ili čak zaboravi taj jednostavni način objavljen malenima. Prvo nekako dođe strah od nepoznatog i ustručavanje, potom obziri i norme, pa frustracije i gubici, nepovjerenje, a neke životna škola vodi u odustajanje i od same želje za ljubavlju što je znak gubitka vjere i nade.

Tada nastaju različiti poremećaji ili bolesti, duševne ili duhovne, a upravo je nedostatak ljubavi najčešći razlog zbog kojega ljudi traže pomoć psihologa, psihijatra ili duhovnika. Postane potpuno nebitno zbog čega je nema dovoljno ili je uopće nema, je li je netko ukrao, oduzeo, uskratio, sakrio, dao drugome, spiskao, izdao, prevario ili je nije znao prepoznati pa je propustio ili je bio grub pa je uništio, razbio, odbacio… Uvijek je samo to u pitanju. Ljubav. Krunska emocija. Ona kojoj svi teže. Uzrok svega, i dobrog i lošeg.

Emocija je to na granici duhovnog – onog nečeg većeg od nas samih, što doživljavamo kao svrhu i cilj svog postojanja i duševnog – one ljudske energije u kretanju, emocije, tuge, ljutnje, radosti, mržnje i svih njihovih varijacija. A kako je sve u neprekinutoj vezi, sve duhovno i duševno, ljubav i emocije direktno utječu i na tjelesnu sferu. Zato je moguće da se ukoči baš lijeva ruka, a kada sve pretrage ništa ne pokažu, čovjek uvrijeđen jer je upućen psihijatru traži konkretan odgovor: „Želim da mi odmah kažete što mi se to dogodilo. Sigurno to znate, kada su me Vama uputili, a ne mislim da sam psihijatrijski slučaj.” Psihijatar koji nije znao pozadinu priče, rekao je: „Svatko od nas ima mjeru koliko može voljeti i koliko ljubavi može primiti. Vama nedostaje ljubav, tj. netko Vas ne voli dovoljno, toliko koliko baš Vama treba.” Pacijent se vidno uznemirio i ispričao kako je dobio vijest o tome kako je supruga otišla iz zajedničkog stana u namjeri pokretanja razvoda braka, a ubrzo potom je ruka slabila i ukočila se. To je bila njegova ruka iz srca, koja je izgubila snagu.

A prava ljubav daje snagu, sigurnost, osjećaj ispunjenosti i poticaj za kreativno djelovanje. Prekrasni je to oblak koji nosi sve koji su u njemu i širi se beskrajno u prostoru i vremenu na sve strane samo dobivajući na snazi, toplini i svjetlu, zvonko poput praporaca, tiho, smireno i sretno, postojano. Prava ljubav budi vjeru i povjerenje. Istodobno obuzima i veže, ali ostavlja i osjećaj slobode svakom sudioniku. Poput zlatne rijeke koja nosi silnom snagom nekamo u sigurni beskraj, prema obzoru života. Prava ljubav poništava strah u potpunosti.

Zaljubljenost je nešto drugo. Silinom snage emocija koje se teško kontroliraju, svojevrsnim gubitkom odnosa prema stvarnosti, zaljubljenost je gotovo psihotično stanje, maničnog predznaka, uglavnom prolaznog tipa, mada bi mnogi željeli zauvijek u njemu ostati. Osobe su promijenjene, drukčije se ponašaju i govore, a stavove im je teško korigirati („ne želim se liječiti”, „neću poslušati”, „nije istina što govoriš o njemu, on je za mene sve”…). Zaljubljeni su spremni na sve i na svašta, ponekad do granica hazarda. Možemo ih sresti kako hodaju rubom mostova, pjevaju pod prozorima, plešu ulicom, pišu pjesme, budni sanjaju često i „bez pokrića”, glupavo se smješkaju, govore čudnim jezikom, tepaju, maze se, smiju se nečemu iznenada… a ponekad iz dubine duše viču: „Ja volim, volim!” Naravno, ako im je uzvraćena barem i kap ljubavi. A kada se to ne dogodi, osjećaj nesreće i tuge je jednako toliko dubok i strašan. Zato silna zaljubljenost može biti opasna. Pogotovo kada se događa u mladosti, bez iskustva mogućnosti razorne snage emocija i bez vještine samokontrole. Tada je moguć i odnos svojevrsnog naslanjanja u zajedničkom odnosu, koji je opasan jer se u određenom trenutku može dogoditi teški pad jednoga ako se drugi čak i malo izmakne.

Dobro je kada zaljubljenost preraste u pravu duboku, zrelu ljubav, ispremiješanu zajedničkim doživljajima, trajanjem, povjerenjem, podrškom, sitnim tajnama, prihvaćanjem svih vrlina i mana. Parovi su tada gotovo u simbiozi, a opet jedinke koje zajedno koračaju usmjerene zajedničkim ili osobnim ciljevima koje uzajamno podržavaju, sa sjajem u očima. Kao dvije galaksije koje se povremeno dotiču.

Rastanak nakon stvaranja okruženja ljubavi i zajedništva, bliskosti, težak je i boli poput amputacije organa ili ekstremiteta. Čak i nakon puno godina i sjećanje koje jedino preostaje još uvijek može boljeti. Zato je teško, preteško nakon smrti supružnika, tj. gubitka voljene osobe. Taj životni događaj je na prvom mjestu „liste stresnih događaja”, s punih 100 bodova.

Na drugom mjestu te liste nalazi se razvod braka, s 90 bodova, a tek potom stresovi poput odlaska u zatvor, mirovinu ili gubitak imovine ili zaposlenja… Razvod ili rastava toliko je stresan događaj da zaslužuje posebno poglavlje, pogotovo ako su u njega uključena djeca, sa svojim strahovima od odvajanja i gubitka voljenih osoba, objekata svoje ljubavi.

Djeca su ta koju treba učiti voljeti. I sigurno nitko ne želi doživjeti kako „ljubav boli”. Ljubav treba biti ljubljena, počevši od svake cvjetne latice, snježne pahulje, kapi vode, grude zemlje, dubokog udaha čistog zraka, zrake sunca, kućnog ljubimca, sjaja u očima majke i stihovima zaljubljenog pjesnika. Zato jedino što treba činiti i učiti u životu je dosljedno slijediti ljubav i njezine zakone. Bez puno priče. Treba samo voljeti, kap po kap, dan za danom, od zore do sumraka, od sumraka do zore i neprestano tražiti ljubav. Jedan od načina je slati je na sve strane. Jer je najjači kozmički Zakon privlačnosti – načelo da slično privlači slično, tj. „Slično se sličnom veseli” (Similis simili gaudet) pa ono što se odašilje, samo to se i prima. Ako se punimo ljubavlju, tada ćemo je i primiti. Preduvjet je voljeti sebe, takvog kakav sam stvoren, takvog kakvog me je baš Bog htio kada je udahnuo moju dušu. Tek tada se može poslušati najveća od svih zapovijedi i dovršiti njegovo započeto djelo ljubeći druge, kao samoga sebe.

Izvor:
Svjetlo riječi