Objavljeno:
26. 10. 2017. 08:45

U prethodnim brojevima već se govorilo općenito, ali i o pojedinačnim ženidbenim zaprekama kao što su zapreka dobi, spolne nemoći i krvnoga srodstva. Nadalje prelazimo na ženidbenu zapreku prethodne valjane ženidbene veze.

Piše fra Šimo Ivelj

Ova je zapreka vrlo aktualna u današnje vrijeme rušenja mnogih istinskih obiteljskih vrednota, što dovodi i do propadanja sakramentalnih brakova te bivši supružnici ili jedan od njih ulaze samo u nove civilne ženidbe, jer su pravno nesposobni za sklapanje druge crkvene ženidbe.
Zašto je tomu tako? Ovdje se radi o zapreci prirodnoga, ali i božanskoga pozitivnog prava, utemeljenoga na bitnim vlastitostima braka nerazrješivosti i, iznad svega, jednosti o čemu je već bilo pisano. Budući da je riječ o zapreci božanskoga prava, Crkva nad njom ima samo deklarativnu vlast koja se svodi na autentično tumačenje, što znači da je ne može dokinuti, mijenjati ili dati oprost od nje. Znači, radi se o valjanom sakramentalnom savezu koji traje svega života (dok smrt ne rastavi), a ne o privremenom koji može biti poništen i opozvan ljudskom voljom.
Prema kanonu 1085 §1 ZKP, da bi se moglo govoriti o zapreci prethodne valjane ženidbene veze, mora postojati dvostruki objektivni uvjet. Prvi i temeljni uvjet jest da je prethodni brak valjan, ali ne samo onaj vjerski nego i civilni, koga su sklopili nekršteni prema državnom zakonu jer božanskom pravu podliježu svi ljudi, krštene i nekrštene osobe, katolici i nekatolici, vjernici i nevjernici općenito. Dakako, ovdje treba posebno istaknuti da za Katoličku Crkvu nije valjana ženidba katolika koji su sklopili samo civilni brak, tj. osoba koje su bile vezane i na crkveni brak, a nisu to učinili.
Drugi uvjet da bi se moglo govoriti o ovoj zapreci jest da brak još uvijek postoji u svojoj biti i pravnoj valjanosti. To znači da dotični sakramentalni bračni vez nije već prestao smrću jednoga od supružnika ili po oprostu Rimskoga prvosvećenika u slučaju da brak nije bio konzumiran (rato et non consumato). Isto tako da civilni brak nekrštenih osoba nije prestao smrću jednoga od supružnika ili da nije već razriješen po petrovskoj ili pavlovskoj povlastici u korist stranke koja će se krstiti ili je već krštena.

Zapreka javne ćudorednosti

Druga ženidba valjana je samo ako je prva ništavna, no prema kanonu 1085 §2 nije dopuštena dok se prethodno zakonski ne utvrdi njezina ništavnost. To vrijedi i za prethodni brak nekatolika koji želi sklopiti brak s katoličkom strankom. Treba podsjetiti da se crkvenom sudskom parnicom proglašenja ništavosti ženidbe ne razrješava niti poništava neka ženidba, već se samo pravno utvrđuje da ona uistinu nikada i nije valjano postojala. Kako je to moguće? Postoje crkvene ženidbe koje su gledano izvana posve valjano sklopljene, a ipak nisu valjane jer je u trenutku davanja ženidbene privole postojao neki od kanonskih razloga ništavosti ženidbe koji ženidbu čini ništavom i nevaljanom. Ti razlozi ništavosti ženidbe su mnogostruki i navedeni su u Zakoniku, a najčešće se tiču pravne sposobnosti osoba za ženidbu (npr. postojanje jedne ili više ženidbenih zapreka istovremeno), tiču se zatim ženidbene privole tako da jedan ili oba ženidbena druga nisu imali valjanu ženidbenu privolu (npr. bila je ugrožena sloboda i sposobnost osobe te ispravnost njezinih namjera) i kanonskoga oblika (npr. ženidba nije sklopljena u zakonitom kanonskom obliku).
Zapreka javne ćudorednosti jest zapreka crkvenoga prava, a prema kanonu 1093 nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnoga priležništva (konkubinata) dviju osoba koje pripadaju Katoličkoj Crkvi. Ova zapreka čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju ravne linije između muža i ženinih krvnih srodnika i obratno. Znači, ne postoji zapreka u drugom ili nekom višem stupnju. Tako npr. ako bi došlo do prekida zajedničkoga života dviju osoba, tj. nevaljane ženidbe ili priležništva, onda bi bila nevaljana samo ženidba između „muža” i „ženine” majke ili kćeri i između žene i muževa oca ili sina.

Riječ je o zapreci crkvenoga prava koja je po svojoj naravi trajna, zbog čega može prestati samo zakonskim oprostom dobivenim od mjerodavnoga mjesnog ordinarija. Za davanje oprosta traže se vrlo teški razlozi i samo ako je potpuno isključena mogućnost sklapanja ženidbe s vlastitim potomkom (kan. 1091 §4).

Za Katoličku Crkvu nije valjana ženidba katolika koji su sklopili samo civilni brak, tj. osoba koje su bile vezane i na crkveni brak, a nisu to učinili.

 

Kako ispravno razumjeti zapreku javne ćudorednosti? Primarni cilj zapreke javne ćudorednosti jest zaštiti svetost i dostojanstvo obitelji te cjelovitost kršćanskoga morala. Slična je zapreci koja proizlazi iz tazbine, no ono što ih razlikuje jest to da tazbina nastaje iz valjane ženidbe, pa i neizvršene, dok se zapreka javne ćudorednosti temelji i proizlazi iz nevaljane ženidbe ili iz općepoznatoga ili javnoga priležništva. Za nastanak javne ćudorednosti nije dovoljno da je između dviju osoba sklopljena ženidba koja je nevaljana ili ništavna, nego se traži i to da su te dvije osobe poslije sklapanja ženidbe uspostavile zajednički život.

Što je priležništvo?

Već se više puta govorilo o nevaljanoj ženidbi, no sad se susreće novi pojam priležništvo. Što bi bilo priležništvo? Prema komentarima ZKP-a pod priležništvom se podrazumijeva odnos između muškarca i žene s određenom trajnošću koji ima sličnost sa ženidbenim životom. Stoga se priležništvo razlikuje od prostitucije, običnoga preljuba i neredovitih odnosa. Za zapreku javne ćudorednosti ipak se ne traži zajednički život u istoj kući. Da bi iz priležništva nastala zapreka, ono mora biti općepoznato ili javno. Priležništvo je općepoznato ako je saznanje o njemu sigurno, a stanje je takvo da se ne može nijekati. Javno je ako je već razglašeno ili su prilike takve da se razborito da zaključiti da će lako biti razglašeno. Tajno priležništvo ili priležništvo koje se pretpostavlja ne čini zapreku.

Glede civilne ženidbe treba pojasniti da je takva ženidba sklopljena između dviju osoba koje ne podliježu crkvenim zakonima u potpunosti valjana, no kada je sklapaju dvoje krštenih, vezanih na kanonski oblik, a koji uporno odbijaju crkveno vjenčanje, treba reći da je njihova civilna ženidba po samom pravu ništava za izvanjsko crkveno područje. Zapreka ne nastaje u ovom slučaju samim civilnim vjenčanjem, nego uspostavljanjem zajedničkoga života.

U novom duhu tolerancije i razumijevanja te prema učenju apostolske pobudnice Obiteljska zajednica pape Ivana Pavla II., koja govori o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, svjetovna se ženidba osoba vezanih na kanonski oblik više ne izjednačava s javnim priležništvom (br. 82). Razlog tomu je što priležnici u punom značenju riječi nemaju nakanu živjeti na trajan način kao muž i žena. Kod svjetovne pak ženidbe, koju su sklopile dvije osobe podložne kanonskom obliku, postoji nakana i spremnost na određenu bračnu trajnost. Naravno da i dalje spomenuta ženidba nema nikakvu vrijednost za područje savjesti. Ona je neprihvatljiva za Crkvu koja uči da je za katolike jedina valjana ženidba, koja ih čini mužem i ženom pred Gospodinom, sakramentalna ženidba za čije se valjano sklapanje traži obdržavanje kanonskoga oblika.

Izvor:
Svjetlo riječi