Objavljeno:
05. 12. 2017. 15:00

Zapreka različitosti vjere ili kako se pravnim jezikom još naziva disparitas cultustehnički je izraz kojim se u Zakoniku označava ženidbena zapreka koja postoji samo između krštene osobe – katolika – i nekrštene osobe.

Piše: dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

Konkretno se može reći da je to slučaj u kojemu katolička stranka želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj Crkvi s drugom strankom koja je ateist, islamske ili židovske vjeroispovijesti, općenito s osobom koja nije krštena.

Izraz disparitas cultus svećenstvo često, a vjernici još češće poistovjećuju sa zabranom mješovite ženidbe, što je apsolutno pogrešno. Doduše i on se može nazivati mješovitom ženidbom, ali se nikada ne može poistovjetiti sa zabranom mješovite ženidbe. Zabrana mješovite ženidbe sasvim je druga teološko-pravna situacija jer se radi o dvije krštene osobe od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju naknadno primljena, dok je druga osoba krštena u nekoj drugoj Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom kao što je Pravoslavna Crkva, Evangelička Crkva i druge crkvene zajednice koje imaju valjano krštenje.

Zapreka različitosti vjere česta je pojava na našim prostorima zbog uvjetovanosti prisutnosti drugih vjera i naroda koji nemaju krštenje te samom tom činjenicom veća je i mogućnost da katolik želi sklopiti ženidbu s osobom koja nije katolik. Stoga je dobro barem općenito poznavati osnovne činjenice i pravne mogućnosti.

Budući da se radi o ženidbi između katoličke stranke i nekrštene osobe, ne može se reći da se radi o sakramentalnoj ženidbi jer prema nauku Katoličke Crkve za sakramentalnu ženidbu potrebna su dva krštenja, tj. da su obje stranke valjano krštene. U ovoj ženidbi katolik ostaje katolik dok druga stranka ostaje i dalje ono što je bila, npr. ateist, musliman, židov i sl. O čemu je onda ovdje riječ ako se ne radi o sakramentalnoj ženidbi? Radi se o pravnom reguliranju braka od strane same Crkve kako bi se krštenoj osobi izišlo u susret, da bi takva osoba mogla i dalje u punom smislu živjeti i prakticirati svoju vjeru, tj. pristupati sakramentima. Bez ovoga pravnog crkvenog odobrenja osoba ne bi više mogla sve to činiti.

Praktični razlozi zapreke

Ova zapreka ili smetnja nije nešto što je nastalo jučer, nego vuče svoje korijene iz samih početaka Crkve, a prema tumačenju crkvenih pravnika, među kojima se ističe L. Chiappetta, nastala je više iz pastoralnih nego pravnih razloga. Tako ovaj autor navodi da je prirodno bilo da su prvi kršćani imali poteškoća sklapajući ženidbe s poganima (terminus technicus). Ako se čitaju poslanice Gospodinovih apostola upućene prvim zajednicama, može se vidjeti da ih oni upravo na to upozoravaju pozivajući se na opomene sadržane u Starom zavjetu (Izl 34, 6; Pnz 7,3-4; Ezr 9–10; Neh 13,23-29 i sl.) te su načelno bili protiv takvih ženidbenih veza koje su bile opasne za vjeru i za mir u kući.

Osvrt na ovu problematiku nalazimo već kod svetoga Pavla koji u Prvoj poslanici Korinćanima, govoreći o udovicama, tvrdi da su se one slobodne udati se za koga hoće samo neka to bude u Gospodinu (1 Kor 7,39), tj. uz uvjet, prema općem tumačenju, da ženidbu sklope s kršćaninom. Mnogo je jasnija opomena sadržana u Drugoj Poslanici Korinćanima: „Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tami? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika?” (2 Kor 6,14-15). Tim riječima je Pavao upozoravao kršćane na opasnosti koje su mogle proizići iz previše tijesnih odnosa s nevjernicima. Na drugom mjestu je apostol Petar nešto blaži kada govori o dužnosti svjedočanstva vjernika u braku ističući nadu mogućnosti obraćenja poganskoga ženidbenog druga: „Tako i vi, žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji možda ne vjeruju Riječi, budu pridobiveni bez riječi ponašanjem vas žena, kad vide vaše čisto i bogobojazno življenje” (1 Pt 3,1-3).

Temeljni smisao postojanja ove zapreke jest da se zaštiti ispovijedanje i prakticiranje vjere katoličke stranke koje bi se moglo dovesti u opasnost zbog bračnoga suživota s nekrštenom osobom, da se osigura katolički odgoj djece i da se osigura čitavoj obitelji puno zajedništvo života.

Kada se govori o dovođenju u opasnost vlastite vjere i kućnoga mira, ta upozorenja Apostola vrijede i danas, naročito kada se sve više mladi katolici upuštaju u veze s osobama koje nisu krštene, ne razmišljajući zrelo o tome što će oni biti kada jednoga dana sklope s njima brak. Hoće li uopće imati hrabrosti ispovijedati svoju vjeru, obdržavati vjerske tradicije bojeći se pri tome da time ne bi uvrijedili svojega ženidbenog druga? Što će im biti djeca, koje vjere? Svatko ima prirodno pravo sklopiti brak s kime želi, ali mlade koji kane sklopiti brak s nekrštenom osobom treba razgovorom već ranije osvijestiti ovim pitanjima radi kasnijega kućnog mira da ne bi u braku nastali nesporazumi, veliki problemi i ograničenja slobode pri prakticiranju vlastite vjere i vjerskoga odgoja potomstva.

Zakonska odredba

Različitost vjere je ženidbena zapreka crkvenoga prava koja prema odredbi kanona 1086 § 1 izričito kaže da nije valjana ženidba između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena, a druga nije krštena. Ova je zapreka po svojoj naravi trajna, ne prestaje tijekom vremena, ali može prestati sama od sebe ako nekrštena stranka primi sakrament krštenja. Ali isto tako, budući da se radi o zapreci crkvenoga prava, mjerodavna crkvena vlast može od nje dati oprost. Ovaj oprost, za čije dobivanje mjerodavni župnik upućuje molbu mjesnom ordinariju, potreban je za valjanost same ženidbe. Inače, ako bi župnik na svoju ruku bio prisutan na takvoj ženidbi bez traženoga oprosta, takva ženidba bi ipso facto bila nevaljana. Oprost se daje samo iz opravdanoga i razboritoga razloga jer se radi o zapreci koja ima svoje korijene, premda je crkvenoga prava i u božanskom pravu jer štiti vjeru i javno ispovijedanje vjere krštene osobe – katolika.

Osim valjanoga razloga u paragrafu dva istoga kanona traži se i ispunjenje određenih uvjeta:

  • Katolička stranka mora izjaviti da je spremna ukloniti svaku pogibelj otpada od vjere i da iskreno obećava da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi.
  • O tim obećanjima koje treba dati samo katolička stranka mora se pravodobno obavijestiti druga stranka tako da bude sigurno da je ova svjesna obećanja i obveze katoličke stranke.
  • Obje stranke, kao što se to i u redovitim slučajevima čini, moraju biti poučene o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti (kan. 1125).

Od nekatoličke stranke ne traži se ništa, ni da izjavi da će katoličku stranku pustiti da slobodno prakticira svoju vjeru, nego samo da bude upoznata s obećanjima katoličke stranke i poučena o osnovama sakramentalne ženidbe. Prema odredbama Biskupskih konferencija BiH i Hrvatske, izjavu i obećanje katolička stranka daje napismeno prema službenim obrascima: BK BiH – Ž/4; HBK – Ž/4. Uz ovaj obrazac dolazi i svjedočanstvo župnika da je nekatolička stranka upoznata s obećanjima i obvezama katoličke stranke, te da su zaručnici poučeni na traženi način. Isto tako postoji i službeni obrazac molbe za traženje oprosta od zapreke različitosti vjere BK BiH –Ž/6; HBK – Ž/6 (usp. kan. 1126).

Ukratko se može reći da se zapreka različitosti vjere tiče izravno katoličke stranke jer se njoj čini usluga. Temeljni smisao postojanja ove zapreke jest da se zaštiti ispovijedanje i prakticiranje vjere katoličke stranke koje bi se moglo dovesti u opasnost zbog bračnoga suživota s nekrštenom osobom, da se osigura katolički odgoj djece i da se osigura čitavoj obitelji puno zajedništvo života.

Izvor:
Svjetlo riječi