Objavljeno:
28. 10. 2019. 14:15
Piše: Nikolina Marčić

„Danas se više ne vrijedi truditi, željeti, nešto uspjeti, nekada je vrijedilo”, riječi su jedne djevojke koja je sjedila u parku i razgovarala s nekim na mobitel. Po svemu sudeći bila je to studentica, razočarana zbog nepoloženoga ispita budući da je uskoro očajno dodala: „Učila sam mjesecima, ali bez razloga. Ništa nisam postigla. Izgubila sam još jednu godinu.” Toliko sam čula dok sam u prolazu pored nje užurbanim korakom išla svojim poslom, ali misli su mi se zadržale na njezinoj rečenici kojom tvrdi da se danas ne vrijedi više truditi. A kada se truditi ako ne danas, ovdje i sada?

Osjećamo se i ostajemo siromašni, kao što se zasigurno osjećala i spomenuta djevojka, sve dok sami ne uspijemo otkriti svoje bogatstvo. Jasno je da živimo u svijetu protkanom nesigurnošću i neizvjesnošću; tuga nas neprestano zapljuskuje poput valova prijeteći nam potopom. Živimo u vremenu u kojemu se najviše govori o slobodi, a istovremeno se povećava broj robova; pored sretnih žive i nesretni, a dobre i zle sunce podjednako grije. Iako istina i laž nikada ne mogu ići skupa, oboje su tu. I svi su ljudi jednaki, a razlike su i više nego očite. O miru se nikada više nije govorilo kao danas, a iz dana u dan novi ratovi se zbivaju, životi se gube, mir se prigušuje. Govori se kako uz mir ide i pravda, a sva su joj vrata zatvorena. Svim mogućim vezama smo međusobno povezani, a opet smo najčešće sami. Izumili smo tolike stvari, a sebi i dalje ostali vječno nedorečena i neistražena tajna. I zaista, zar je vrijeme toliko moćno? Htjeli bi se prestati boriti, a život treba živjeti do kraja. To je najveće herojstvo! Zar se sve to istovremeno zbiva na pozornici koju zovemo Zemlja? Zar živjeti znači umirati? Fran Mažuranić davno je zabilježio: „U svakoj kapljici koju popiješ,  u svakom zalogaju koji pojedeš, imade i života i smrti, samo što je smrt vjerojatnija od života; svi će te jednoga dana ostaviti, svi će te zaboraviti, samo smrt ne!” Pa ipak, vrijedi se boriti, za život se izboriti čak i onda kada živjeti znači umirati. Čak i onda kad znaš da će te svi zaboraviti, kao da im nikada srce nisi darovao na dlanu.

Ali neka si. I dalje to čini jer ono – srce – stvoreno je da se daje i ako ga sputavamo vlastitim željama, nikada neće biti sretno. Ti nećeš biti sretan. Baš kao što nisu sretni oni koji u suzama i ogorčeni napuštaju ognjišta svoje domovine i pod vedrim sunčanim nebom iznad svoje zemlje odlaze u te velike europske gradove u kojima nebo postaje sivo, a sve u nadi da u njima sve ostalo neće biti sivo, da nova nada neće prevariti. Ne čudi stoga što na postaji nikada nema pravih riječi jer šutnja često sve zamijeni. Tek kada krenemo, misli će nam doći – zašto nismo rekli ovo ili ono ili kako smo mogli zaboraviti na to, a tako je važno.

A važno je! I prevažno ako se mene pita. I sitnice postaju krupne, moćne, važne dajući novi sadržaj našim danima. A svaka ona tišina koju prečesto ne zapažamo, odjednom postane toliko glasna sve dok se ne naviknemo slušati ju. Nakon šutnje dolazi plač – na početku tih, kasnije grčevit. Na kraju slijedi suočavanje s teškoćom i dozvola stvarnosti da nas pogleda u oči, a hladnoća i strah nas ponekad toliko paraliziraju da nam se srce spusti u pete i jasno prepoznamo dvije životne krajnosti koje žive jedna uz drugu: proračunata brutalnost pokraj nesebične ljubavi kroz koju i u kojoj se nalazi čovjekovo spasenje. Bez obzira ne sve to, premalo slušamo, premalo djelujemo, još manje poduzimamo, u konačnici najčešće odustajemo. Zato i ne čudi što je djevojka, na početku spomenuta, rekla kako se nekada vrijedilo boriti. Bogu hvala pa još živih primjera i svjedoka tomu imamo – naši preci, bake i djedovi, naši roditelji. Njihove riječi su vrijedne poput čistoga zlata jer život ih je naučio kako se ljubi i moli, a ipak ih ne slušamo rado. A puno toga nam imaju i još samo neko vrijeme mogu reći. Kako nemaju kome jer ih nitko ne sluša, najradije na svoja iznemogla koljena stavljaju unuče pronalazeći s njim zajednički jezik dok su svi drugi negdje izgubili dijete u sebi zarobivši se svime i svačime što životni tempo sa sobom donese, a suvremeni trendovi nametnuše. A samo se jedno ime, piše Đuro Zrakić u knjizi Svi me vole, samo tata ne, izgovara dostojanstveno; samo jedna ljubav ne prestaje nikada, jednom se ima majka i kada umre ništa je ne može zamijeniti. Upravo tako! A sve dok se kao djeca osjećamo, majku imamo, ljubav imamo – u rođenoj majci koja nam život podari, u majci domovini koja nam živjeti ga omogući. Kako ga živjeti? – pitanje je koje se iščitava s mnogih usana. E, to je taj trenutak borbe, trenutak neodustajanja, nepredavanja onda kada sve oko tebe gori i govori ti da je svaki potez besmislen. Dobro poslušajte sve to što vam govore kako biste im na mržnju, prijezir i pesimizam mogli odgovoriti ljubavlju jer se samo tako postiže uspjeh. I da! Danas se više ne vrijedi truditi, željeti nešto, uspjeti jer u očima drugih vrijedite onoliko koliko i kako ste obučeni. Vanjština je zamijenila nutrinu i zato je sve prazno. Gledajući tim očima, ne vrijedi se boriti, a rješenje znači jednostavno odustati. Je li to uistinu rješenje – ostaje da pojedinac sam odgovori sebi i drugima.

„Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug i kome bi mogli pisati pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži u nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema”, veli Miroslav Krleža. Kako bismo izbjegli ovu čežnju, borimo se sa znanjem da pad znači iskustvo, da je borba obilježje karaktera, a da ne predati se znači živjeti. Nije to vrijedilo samo nekada. To je vrijedilo uvijek. Vrijedi i danas, samo možda više nego ikada prije. Sjeti se malih stvari i velike će se dogoditi same od sebe.

Izvor:
Svjetlo riječi