Objavljeno:
03. 05. 2020. 14:15

U Pravilu sv. Franje dobro je naglašena briga za bolesnu braću. To je ujedno i nadahnuće fratrima da se posvete brizi za bolesne u svijetu. Bilo je to potrebno posebice u vremenima kad su se državne vlasti slabo ili nikako posvećivale toj plemenitoj zadaći.

Piše: fra Anđelko Barun

Za bosanske samostalnosti zdravstvo nije uopće bilo u sferi društvenoga zanimanja. Politički i ekonomski moćnici naručivali su za sebe liječnike iz Dubrovnika. U BiH prva bolnica otvorena je tek pri kraju osmanlijske vladavine 1866. godine. Nedostatak organiziranoga liječenja od strane države ili koje druge ustanove ponukao je franjevce da se bave i liječničkim poslom.

Prvo poznato svjedočanstvo da fratar Bosne Srebrene liječi neke bolesti ostavio nam je apostolski vizitator Pavao iz Rovinja u svom izvješću 1640. godine. U njemu spominje da mu je jedan franjevac govorio o uspješnom liječenju kamenca. Imamo mnogo pisanih svjedočanstava osmanlijskih vlasti kao poziv, dopuštenje ili nalog franjevcima za liječenje bolesnika. Na temelju tih svjedočanstava možemo pratiti od 1657. godine pa dalje franjevačku zdravstvenu djelatnost u osmanlijskoj Bosni. Liječili su obične ljude, ali i visoke predstavnike osmanlijskih vlasti. Franjevačke liječnike dijelimo na pučke i školovane.

Pučki liječnici

Pučkim liječnicima nazivamo one franjevce koji su medicinsko znanje stjecali iz medicinske literature, ili su liječili ljekovitim travama ili kojim drugim sredstvima koja su se u praksi pokazala uspješnima. Svoja znanja i iskustva prenosili su budućim generacijama. Pisali su recepte u posebne knjige ljekaruše, neke se i danas nalaze u samostanskim knjižnicama.

Studirajući teologiju u inozemstvu, franjevci su se susretali s brojnom medicinskom literaturom koju su nabavljali i proučavali. Knjige medicinskoga sadržaja donosili bi u Bosnu te su na temelju njih i domaćih recepata sami spravljali lijekove. U fojničkom samostanu nalazi se oko 150 knjiga medicinskoga sadržaja, tiskanih u raznim europskim zemljama. Ima ih dobar broj i u drugim samostanima. To je dokaz s kakvom su ljubavlju i trudom franjevci stjecali medicinsko znanje da bi mogli pomoći svom narodu u pružanju liječničkih usluga. Pomoć je bila potrebna posebice za vrijeme većih ili manjih epidemija. Među poznatije franjevce pučke liječnike ubrajaju se: Tomo Dafinić, Mato Krističević, Anto Tuzlančić, Stipo Matijević, Franjo Corjaković, Grgo Martić, Mato Bogdanović, Filip Bošnjak i drugi.

Franjevci su poduzimali i preventivne mjere kako bi spriječili bolesti. U župnim obavijestima davali su savjete kako se zaštiti od pojedinih bolesti. Borili su se i protiv društvene bolesti alkoholizma. Župnik u Varešu osnovao je 1877. godine Trizmeno društvo; imalo je 226 članova koji su se dragovoljno liječili od te bolesti.

Školovani liječnici

Školovanim liječnicima nazivamo one franjevce koji su na medicinskim fakultetima stjecali doktorske titule medicine ili su se svojim stručnim liječničkim znanjem i marljivošću u liječenju daleko izdigli iznad pučkih, priučenih liječnika. Prvi školovani liječnik franjevac Petar Bustrović promoviran je 1708. godine za doktora medicine na jednom od talijanskih sveučilišta. Bio je član Bosne Srebrene, ali nije bio rodom iz BiH. Njegov životni put poslije završene medicine ostao nam je nepoznat.

Poznata su petorica franjevaca Kreševljaka koji su se osposobili za liječnički posao. Fra Franjo Gracić (1740. – 1799.) sam za sebe kaže da se latio raznih, u Europi tada najpoznatijih liječničkih djela koje je danju i noću proučavao i na temelju njih i svoga dugogodišnjeg liječničkog iskustva napisao djelo Teoretičko-praktična analiza... u kojem raspravlja o groznici, kugi, ujedu zmije, reumatizmu, glavobolji, bolesti želuca, zadusi i slično. Za njega možemo kazati da se nalazi na granici između pučkoga i školovanoga liječnika. Za dvojicu Kreševljaka fra Tadiju Logarića (1761. – 1840.) i fra Nikolu Ilijića (1767. – 1840.) postoje pismena odobrenja Svete stolice kojim im se dopušta liječenje, čak da se mogu baviti i kirurškim zahvatima, što je inače svećenicima bilo zabranjeno. Takva dopuštenja dobivale su samo stručno osposobljene osobe. Kreševljak fra Mato Nikolić (1784. – 1844.) studirao je farmaciju i kirurgiju na medicinskom fakultetu u Feldesbergu (Austrija). Biskup Miletić svjedoči da je imao autentičnu svjedodžbu o položenom ispitu iz medicine. On je vjerojatno i prvi franjevac diplomirani liječnik rodom iz Bosne. Osnovao je i vodio ljekarnu u samostanu u Kreševu. Starješinstvo Bosne Srebrene proglasilo ga je „liječnikom sve braće naše redodržave”. Sustavno je pisao i liječničke spise. Kreševljak fra Petar Marešević obranio je doktorsku disertaciju iz medicine na bečkom univerzitetu 1836. godine. Napustio je Red i bavio se liječenjem u okolici Budimpešte.

Najistaknutiji školovani liječnik franjevac i prvi kirurg u Bosni bio je fra Mijo Sučić (1820. – 1865.) iz Livna. Poslije studija teologe u Veneciji prešao je na studij medicine 1846. godine u Padovu. Bio je vrlo cijenjen liječnik u Bosni i kao takav pozvan je u Italiju liječiti jednu groficu. Nakon uspješnoga izlječenja ponovno se vratio u Bosnu. Skupljao je trave, priređivao lijekove i pisao recepte. Postao je žrtva svoga liječničkog poziva, umro je u 45. godini života. Njegov liječnički pribor, medicinska enciklopedija i medicinski atlas nalaze se u samostanu na Gorici u Livnu.

U novije vrijeme

U 20. stoljeću medicinske fakultete završavaju mnogi studenti i u Bosni, koji potom preuzimaju liječničku službu u organiziranim bolnicama. Nema više potrebe da se franjevci bave liječenjem. Međutim, postoje drugi načini pomoći liječnicima i bolesnicima. Pokazalo se to posebice potrebnim u ratnim i poratnim okolnostima. U I. i u II. svjetskom ratu neki su franjevački samostani služili za smještaj i liječenje ranjenih vojnika i drugih bolesnika.

U Tolisi su franjevci od 1992. do 1998. godine ustupili svoj novoizgrađeni samostan za smještaj ratne i poratne bolnice. U Novoj Biloj ustupili su prostorije pastoralnoga centra, dio prostorija župne kuće i crkve za ratnu bolnicu pod nazivom Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić u Novoj Biloj sve do 1999. godine, tada je izgrađena nova suvremena bolnica; njezin je direktor u izgradnji bio fra Franjo Križanac.

Zanimljivo je područje franjevačkoga zdravstvenog djelovanja danas otvaranje Centra za rehabilitaciju i odgoj djece s posebnim potrebama pod nazivom Zlatni cekin kraj Slavonskoga Broda. Centar se razvijao i otvorio polikliniku i dječji vrtić te druge potrebne odjele. Uz pomoć talijanskih franjevaca ravnatelj i duša Centra od ideje, izvođenja, otvaranja u listopadu 1993. godine i vođenja sve do danas bosanski je franjevac Ilija Jerković.

U župnoj kući u Bugojnu 1995. godine otvorena je ljekarna i ambulanta u kojoj je bio i dijagnostički laboratorij i stomatološka ambulanta. U isto vrijeme u Kraljevoj Sutjesci, zauzimanjem fratara, u bivšem motelu Bobovac otvorena je ambulanta s očnim i stomatološkim odjelom. Franjevci su, dakle, tijekom svih proteklih stoljeća svoga djelovanja u Bosni posvećivali brigu bolesnim ljudima, onako kako su zahtijevale potrebe i mogućnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi