Objavljeno:
05. 08. 2019. 09:30

Napuštena zgrada nekadašnje željezare, stare radničke barake i napušteni, nekada poslovni objekti dočekuju sve posjetitelje na ulazu u Vareš. Svi oni su u zadnjem ratu devastirani i takvi ostali, valjda za uspomenu i dugo sjećanje.

Piše: Nikolina Marčić

Samo je Angelina Jolie došla, snimila nekoliko scena i oživila filmska sjećanja svih Varešana, kako onih u Varešu i okolici tako i onih diljem svijeta. Namjerno kažem filmska sjećanja jer sve ono što se događalo prije rata, za vrijeme njegova trajanja i nakon završetka do danas u Varešu jest jedan film sa stvarnim i nimalo dodanim likovima i događajima, a kako sada stvari stoje, taj se film nije završio nego se stalno snimaju nastavci. Koliko će ih biti, nitko ne zna, ali da se nešto u Varešu događa, to već svi znaju.

I uvijek se nešto događalo. Dogodio se rat koji je Vareš itekako osjetio, stanovnici su otišli u izbjeglištvo pa se nakon nekoliko godina vratili i započeli novi život u vjeri i nadi da će budućnost biti svijetla. Bilo je lijepo i dobro, a onda opet drugi oblik izbjeglištva. Odoše sada ljudi i sa sobom vode cijele obitelji trbuhom za kruhom. I ostade tako Vareš prazan i sumoran sa svojih devet tisuća stanovnika. A nekoć ih bijaše 22 tisuće. I ono malo što ih je ostalo ušuškano je u svojim domovima, a vidiš tek poneko dijete kako ide u školu ili iz nje i, naravno, čuješ zvukove automobila kojima ljudi ili idu na posao ili se s njega vraćaju.

Dođe onda australska kompanija Adriatic Metals, izvrši nekoliko istraživanja i zatrese Vareš zlatna groznica! Vijest kako je spomenuta kompanija na prostoru Vareša otkrila nalazišta zlata, srebra i baznih metala, na ulice je izmamila gotovo sve stanovnike grada. I nakon priče o zlatu, čini se da nitko više ne planira napustiti vareški kraj. A da je tako, potvrdili su i brojni građani Vareša i okolice s kojima smo se imali priliku susresti. Ljudi ima i optimizma ne nedostaje, a izgleda da ima i želje. Mogle bi one napuštene radničke barake na ulazu u grad za godinu ili dvije ponovno biti obnovljene. No, da bismo razumjeli svu ovu priču o zlatnome Varešu, potrebno je vratiti se u prošlost i zaviriti na stranice povijesti koja je „zlatna”.

Rudarska povijest

Vareš je brdski gradić s nadmorskom visinom od 829 metara smješten u uskoj dolini rječice Stavnje sa svih strana uokviren brdima i obroncima planine Zvijezde pa se njegova glavna prometnica pruža uz rijeku, a uz nju su u dužini od pet kilometara građene i kuće.

No, kako nam otkriva stanovnik mjesta Pržići i dobar poznavatelj povijesti ovoga kraja, Toni Petković, iako su krajolik i čisti zrak ugodni oku i duši, te mogu oduševiti ljubitelje prirode, za razvoj života na ovim predjelima nisu toliko zaslužni oni koliko ono što vareško tlo krije ispod površine – veliko rudno bogatstvo naslaga željezne rude. U prosjeku je ima oko 200 milijuna tona pa s pravom možemo reći kako je ovo jedno od najbogatijih nalazišta u Europi. Osim rudnoga bogatstva, guste šume kao i vode bile su uzrokom visokoga broja stanovnika. Vareška okolica obiluje ne samo željeznom rudom nego i drugim rudama koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij...

Vareš – tu malu čaršiju u planinskim njedrima su mnogi možda već i zaboravili, a mladi teško da su za nju još i čuli. Možda su tek koji put zapeli o poklopac šahta ne uočivši da je u masivnom metalu utisnut naziv Livnica Vareš

Važno je istaknuti činjenicu da su Vareš i okolica bili naseljeni i u vrijeme Ilira i Rimljana. Na rudištu zvanom Smreka pronađene su rudarske svjetiljke i alatke iz rimskoga doba. Pronađena je i ploča s natpisom Villicus procurator što je bila titula nadglednika važnoga rudnika. U 15. stoljeću, točnije 1425. godine, spominje se selo Duboštica kao glavno rudarsko središte ovoga kraja, a kralj Tvrtko ga je smatrao riznicom svoga kraljevstva. U počecima rudarstva radionice su bile smještene na brdu zvanom Oglavić, a potom su premještene u dolinu rijeke Stavnje. Turska je vlast cijenila rudarski rad jer joj je donosio znatnu korist pa su rudari i obrtnici imali bolji položaj od bosanskih poljoprivrednika.

Osnovno je, dakle, zanimanje ljudi ovoga kraja bilo vađenje i taljenje rude te obrada željeza iz kojega su kovali razne predmete kao što su peke, sačevi, sjekire, noževi i slično, a koje su posrednici prodavali diljem ondašnjega Osmanskoga Carstva. Ovu je proizvodnju u stopu pratilo i pravljenje drvenoga uglja koji je bio prijeko potreban za taljenje ruda i kovanje željeza. Godine 1640. u Varešu je postojalo oko 40 majdana, a toliko ih je bilo i 1891. godine kada je Austro-Ugarska upalila prvu visoku peć. Paljenjem visoke peći prestaje samostalno taljenje rude i obrađivanje željeza u majdanima.

Oćevski majdani

Ipak, u Oćeviji nadomak Vareša i dalje postoje majdani u kojima već stoljećima odzvanja zvuk teških čekića. Potkovice, poljodjelski alati, peke i sačevi žareni ugljem iz vlastitih žežnica, kovani snagom vode i umješnih majstorskih ruku, mogu se pronaći širom svijeta. Rijeka Oćevica pogoni tri majdana ili kovačnice u Oćeviji koji su nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine i jedine u Europi koje i danas rade po srednjovjekovnome principu rada. Kovačije, kako ih zovu u Oćeviji, stoljećima su stara tradicija, a i podaci potvrđuju da se u Varešu željezo obrađuje već tisućama godina. Izrađivali su ga za rimske legionare, a o njihovim je alatkama austrougarski geolog Fridrich Katzer pisao kao o „biseru gvozdenog obrta u Europi”. Svojim proizvodima su vareški kovači opskrbljivali Mletačku Republiku, ali i vojnike Osmanskoga Carstva. Kako stoljećima unatrag tako su i danas potomci kovačkih obitelji nastavili obrađivati željezo na onaj način na koji su to činili njihovi preci. Jedna od njih je i obitelj Jozeljić koja nam je otvorila svoju kovačnicu. Njihovi najčuveniji proizvodi su sač i peka, a iz ovih radionica izlaze i potkovice, lopate, motike, raonici, trnokopi i sl. Motike  imaju svoja imena nadjenuta po mjestima u kojima su se najviše prodavale i to ne samo u Bosni nego i u zemljama bivše Jugoslavije, ali i u Albaniji, Turskoj, Egiptu pa sve do Indije.

Prema dostupnim povijesnim podacima, Oćevija se prvi put spominje 1485. godine. Na lokalitetu Bukovice pronađeni su tragovi starih rudarskih jama. Nakon Austro-Ugarske i paljenja prve visoke peći, majdani se zatvaraju, a jedino ne prestaju s radom oni u Oćeviji. Između 1862. i 1867. godine u cijeloj Bosni je bilo 127 majdana, a od toga u Varešu 15 s 90 radnika, a u Oćeviji sedam majdana s 28 radnika. Vareški je rudnik u to vrijeme opskrbljivao rudom ne samo svoju željezaru nego i druge – Zenicu, Sisak, Jasenice i Smederevo.

Zaboravljeni grad

Vareš – tu malu čaršiju u planinskim njedrima su mnogi možda već i zaboravili, a mladi teško da su za nju još i čuli. Možda su tek koji put zapeli o poklopac šahta ne uočivši da je u masivnom metalu utisnut naziv Livnica Vareš. Ima nešto u čovjeku što ga tjera da se divi rudaru i da herojima drži metalce koji kale čelik i kuju željezo. Ako mene pitate, ima nešto mistično u dubini zemlje što se izvlači na danje svjetlo i ognjem pretapa u kovinu. I Vareš svakome utisne poseban pečat. Više je od dvadeset godina prošlo od Daytonskoga mira i vrijeme je da vidimo je li ijedna iskra života iz visokih vareških peći ostala da razgori.

Vareš je staro rudarsko i industrijsko središte bogato željezom. Dovoljno je vidjeti kako se naokolo crvene stijene i sve je jasno. Bio je tu veliki rudnik sa željezarom. „Meni su u rudniku radili i djed i otac. Ja sam bio pomoćnik na bageru, to je bila mrcina; 5,2 kubika rude stalo bi mu u kašiku. Dvije visoke peći su bile, a sad su cijelu željezaru izrezali u gvožđe. Pa ima li to igdje?” ne može se načuditi naš sugovornik Tomislav Gavran.

Nipošto ne smijemo zanemariti činjenicu da su Varešani po cijelomu svijetu traženi kao iskusni i izvrsni rudari, tehnički stručnjaci i inženjeri. Znalo se govoriti da se u Varešu trebaš samo roditi, a sve ostalo će ti biti dano

„Posljednja istraživanja nisu ništa novo rekla. Ona potvrđuju samo ono što su davno rekli neki drugi”, govori nam načelnik Općine Vareš Zdravko Marošević, te nastavlja: „Naravno, rudari po svojoj praksi istražuju, svaki sebi istražuje i mora ostaviti te podatke. Ono što je do sada rađeno daje nadu. Zvali smo se dolina željeza. Potpuno je svejedno kako će nas zvati jer je važno da imamo dobre ljude, a Varešani to jesu. Imamo dobru prirodu, vodu, a to je samo po sebi zlata vrijedno. Zato s pravom možemo reći da smo zlatna dolina 45 kilometara udaljena od glavnoga grada – Sarajeva.”

Grad bogate rudarske tradicije godinama je živio od prirodnih resursa, izuzetno bogate željezne rude, a zahvaljujući šumama koje ga okružuju cvala je i prerada drveta. A onda je devedesetih i dolaskom ratnih zbivanja koja su zahvatila cijelu zemlju sve stalo. Stoga ne čudi da je poput bombe odjeknula vijest zbog koje je cijeli grad živnuo. Australska kompanija je prije nekoliko godina kupila vareške rudnike i počela s intenzivnim istraživanjima. Na lokalitetu Rupice nedaleko od Borovice u bušotinama je, analizom izvađene rude, pronađena određena količina zlata i srebra, te brojnih drugih vrijednih sirovina. Prvi uzorci s dubine od svega deset metara pokazali su da jedna tona iskopane tvari sadrži 4,6 grama zlata; pola kilograma srebra; 7,7 % olova; 10,8 % cinka; 46 % barita i 0,9 % bakra. Ne čudi što su dionice australske kompanije odmah silno poskočile na stranim burzama, no još su više poskočila srca Varešana kojima je ovo otkriće tračak nade da bi se u njihovom osiromašenom i napuštenom gradu ponovno moglo bolje živjeti.

Da je cijeli Vareš pod rudama zna se već desetljećima. Nipošto ne smijemo zanemariti činjenicu da su Varešani po cijelomu svijetu traženi kao iskusni i izvrsni rudari, tehnički stručnjaci i inženjeri. Znalo se govoriti da se u Varešu trebaš samo roditi, a sve ostalo će ti biti dano. No, vremena su se promijenila, mnogi su odselili, drugi pomrli, a treći ostali da se bore s niskom nezaposlenošću i siromaštvom. Dolaskom u grad spomenute australske kompanije, u koncesiju su uzeli rudnik na lokaciji Veovače za koji Varešu plaćaju godišnju koncesiju koja je značajan doprinos lokalnom budžetu, otkrio nam je načelnik Marošević.

Već se na početku istraživanja znalo kako tu ima cinka, bakra i olova i tko se razumije u rude, zna da u takvim sirovinama uvijek ima zlata. Možda bi netko i prije otkrio to zlato i počeo ga eksploatirati, no u Europi gotovo da nitko nema potrebnu tehnologiju i to je jedan od glavnih razloga zašto je rudarenje u Varešu stalo – tehnologija ih je prestigla. Australci to mogu i započeli su s istraživanjima koja će trajati sve do 2020. godine. Ako se otkriju profitabilne količine zlata, tada će se, naravno, povećati i koncesija koju moraju plaćati Varešu i Bosni i Hercegovini. Prilika je to da se grad umije i obuče novu odjeću, odnosno da se popravi kvaliteta života u ovom brdskom gradiću. Općenito bi to mogao biti preporod za ovaj zaboravljeni kraj, optimistično razmišlja većina vareškoga stanovništva jer, ako rudarenje ponovno krene u srednjoj Bosni, to neće utjecati samo na tehničke struke, nego će pokrenuti cijelo tržište rada. Već se sada razmišlja o uređenju apartmana jer i Australci i njihovi radnici moraju negdje spavati. U tijeku je gradnja punionice pitke vode pa je za očekivati da bi se procvatom kraja mogla razviti i proizvodnja prirodnih sokova, a samim tim bi trebala procvasti i prehrambena industrija. Trebat će i strojara, građevinara, metalaca i sve one grane ekonomije koje prate tako zahtjevan proces kao što je rudarenje. Jednostavno, prilika je to da ovo malo mjesto opet postane veliko.

A ako se sve to dogodi, više nitko neće morati iseljavati. Možda se čak bude morala uvoziti radna snaga jer u Varešu trenutno nema dovoljno radnika da zadovolje sve te potrebe. Optimističan je i direktor Easter Mininga, te član uprave Adriatic Metals limited Miloš Mišo Bošnjaković koji kaže da bi, ako ispitivanja i dalje budu pozitivna, ovo mogao biti megaprojekt za Bosnu i Hercegovinu. Objasnio je kako su geološka istraživanja počela s ciljem da se pronađe cink, olovo i barit kojima se željelo dokazati komercijalne rezerve. „Dosadašnja istraživanja daju obećavajuće rezultate i nastavit ćemo u pravcu dokazivanja komercijalnih rezervi, ali i otvaranja nove perspektive jer u Varešu ima zlata”, zaključio je Bošnjaković.

A da perspektive u Varešu ima mišljenja je i župnik fra Mirko Majdandžić koji kaže da je Vareš imao privilegiju i u vrijeme Osmanskoga Carstva jer nije bilo danaka u krvi i djeca nisu odvođena jer se prenosio zanat i željezo se obrađivalo. Stanovnici Vareša su pretežito starije dobi, ali oni su, kako kaže fra Mirko, dobri ljudi u teška vremena. „Ljudi su čestiti, zato i odlaze. Najlakše je ostati i kukati kako se nema. Ovdje to ne rade, bore se, pokušavaju svojim radom nešto osigurati i kao takvi su cijenjeni po cijelome svijetu”, ističe fra Mirko.

Kako sada stvari stoje, Vareš bi se uskoro mogao vratiti na svoje zlatne početke. Zanimanja i volje itekako ima. Iz Turističkoga info-centra općine Vareš kažu da se broj posjetitelja naglo povećao nakon vijesti o pronalasku zlata, objavljene su desetine reportaža u domaćim i svjetskim medijima.

Zlato je u rudama, ali i u vodi, šumama, prirodi i u svemu onome što čini Vareš. Australci su dali nalaze s jedne bušotine, ali sada treba čekati krajnja rješenja. Vareš je cijeli pod rudama i lijepo je čuti da u njemu ima zlata. U konačnici, Vareš je u proših sto godina bio privredni gigant, potom zapao u krizu dvadesetak godina, a kako sada stvari stoje, kriza polako prolazi i Vareš se vraća na staze slavnih rudara, a Bosna i Hercegovina, između ostaloga, svoju budućnost treba vidjeti u rudaru i šumskom radniku.

Izvor:
Svjetlo riječi