Objavljeno:
28. 04. 2018. 08:00

Kao tipični romantičar, ovaj je umjetnik bolje razumio zakonitosti zvučnih nego ljudskih odnosa

Piše: Anto Kovačić

Francuzi, premda su nacija bogate povijesti i kulture, svoje značajnije skladatelje počinju davati tek u devetnaestom stoljeću. Prvi među njima, a neki ga smatraju i najboljim francuskim skladateljem, je Hector Berlioz, istaknuti romantičar, jedan od utemeljitelja suvremenog orkestra, pobornik romantičke glazbeno-književne sinergije, te izraziti zagovornik programne glazbe – glazbe koja pripovijeda priču.

Sa osamnaest godina došao je u Pariz da upiše medicinski fakultet, i tako nastavi tradiciju liječničke obitelji. Strast za glazbom, koja je u njemu oduvijek postojala, u takvom se gradu, u kojem je vrijeme provodio uz „odvratne leševe i očaravajuće plesove”, mogla samo razbuktati. Nakon kratkog vremena odlučio se posvetiti samo glazbi. Neugodna posljedica njegove odluke bio je dubok nesporazum s obitelji, koja mu je zbog promjene zvanja nekoliko godina uskratila svaku materijalnu pomoć, pa se mladi umjetnik teško probijao kroz život.

Upisao je konzervatorij i marljivo radio. Istina, nije prošao strogu obuku harmonije i kontrapunkta, niti je osobito dobro svladao klavirsku tehniku, ali je, slijedeći svoje vlastite impulse, samostalno razvio dotad nečuveni smisao za kombiniranje orkestralnih bolja i efekata. Njegov je cilj bio postati slavan i popularan, i to svakako u Parizu, središtu Francuske i svog djelovanja. Razumljivo je da taj cilj nije bio bezuvjetan: umjetnik poput Berlioza nikada ne bi pravio kompromise u umjetničkom stvaranju da bi stekao naklonost publike, nego je, snažno vjerujući u izvornost i vrijednost svoga stvaranja smatrao da zaslužuje priznanje visokih umjetničkih krugova i šire kulturne javnosti. Međutim, Francuzi njegova vremena nisu pokazivali dovoljno razumijevanja za orkestralnu glazbu, jer je njih tada najviše privlačila opera, koja je u to vrijeme u Parizu bila izrazito popularna. Od instrumentalne glazbe Parižani su u to vrijeme konzumirali u prvom redu solističke koncerte, koje je više odlikovala površna dekorativnost i virtuozitet, nego produbljenost i osjećajna toplina. Budući da nije pristajao na ustupke publici, Berlioz je u Parizu ostao gotovo trajno neshvaćen i osuđen na osamljenost. Snagu i poticaj u borbi za svoje umjetničke ideale crpio je iz uspjeha koje je postizavao izvan Francuske, u drugim evropskim zemljama.

U Parizu je Berlioz stekao popularnost, ali na jednom drugom području: dokazao se naime kao vrstan polemičar, kritičar, feljtonist, jednom riječju kao glazbeni pisac, sa izraženom elegancijom stila. Glazbeno novinarstvo bit će najvećim dijelom života njegov glavni izvor prihoda. Postao je poznat kao najveći glazbeni kritičar toga doba, ali i kao vrstan dirigent. Kao skladatelj, nažalost, u potpunosti će biti priznat znatno poslije smrti.

Kao skladatelj pozornost je privukao u dvadesetšestoj godini kada je jednom skladbom na natječaju osvojio prestižnu Rimsku nagradu. Te godine nastalo je i njegovo najznačajnije djelo, Fantastična simfonija. Ta skladba je na više načina izrazito originalna, i u njoj se u najvećoj mjeri očituje ličnost ovog umjetnika. To je djelo od pet stavaka, od kojih svaki ima program – kratki opis zbivanja i atmosfere koju umjetnik dočarava. U programu se radi o mladiću koji je ludo zaljubljen i sanjari o svojoj voljenoj. Nakon što shvati da mu ljubav neće biti uzvraćena, on ispija otrovni opijum, koji ga ne ubija nego ga baca u san praćen najstrašnijim vizijama. On sanja da je ubio ženu koju voli, da su ga osudili, odveli na stratište i da prisustvuje svome smaknuću. Slijede prizori vještica, sjena, čarobnjaka i svakovrsnih nakaza okupljenih zbog sprovoda, sve uz pratnju čudnih šumova, jecaja, grohotnog smijeha, dalekih krikova i drugih sablasnih zvukova. Ovo djelo ima autobiografsku pozadinu. Berlioz je naime ludovao za engleskom glumicom Henriettom Smithson: ona je za njega bila žena snova, ispunjenje svih njegovih čežnji. Jedno ga je vrijeme uporno odbijala (u to je vrijeme nastalo ovo djelo), međutim, na kraju je popustila. Ušli su u brak, koji je, „začudo”, ubrzo oboma postao noćna mora: nesnošljivost, nerazumijevanje i svađe završile su pucanjem veze.

Glazbenici romantizma zaista često nisu imali dovoljno dodira sa stvarnoš­ću. Ali su imali vrlo jakog dodira s umjetnoš­ću. To na svoj način svjedoče i Berliozove skladbe.

Izvor:
Svjetlo riječi