Početna stranica » Sedam svetih sakramenata: Krizma ili Potvrda

Sedam svetih sakramenata: Krizma ili Potvrda

68 pregleda

Pečat dara Duha Svetoga označuje da krštenik definitivno pripada Kristu. Duh ga potvrđuje i čini sposobnim za Kristova svjedoka u ispovijedanju i življenju jedne, svete, katoličke i apostolske vjere. Čini ga Kristovim borcem, to jest braniteljem te vjere

Najprije o nazivima. Riječ „krizma” naziv je za sveto ulje, koje biskup blagoslovi na Veliki četvrtak svake godine. Tim svetim mirisavim uljem mažu se krizmanici, pa je zbog toga i sam sakrament nazvan krizma (grčki chrisma znači pomast, od chrio – pomazati, namazati uljem).

U Starom zavjetu za podjeljivanje svete službe svetim uljem pomazivani su kraljevi, svećenici i proroci. U Novom zavjetu svetom krizmom pomazuju se krštenici, svećenici i biskupi. Sveto ulje i pomazivanje uljem znak su podjeljivanja Duha Svetoga. I Krist je Pomazanik, pomazan „Uljem Radosti”, to jest Duhom Svetim. Slično je i svaki kršćanin „pomazanik”, jer „kršćanin” dolazi od Spasiteljeve riječi – Krist (Pomazanik) (Dj 10,38).

Sakrament svete krizme zove se i „potvrda”. Taj hrvatski naziv dolazi od prijevoda latinske riječi confirmatio, od glagola (con)firmare – potvrđivati, utvrditi, potvrditi. Odatle naziv potvrda ili, prema latinskom, u nekim hrvatskim krajevima jednostavno „firma” (naziv u uporabi i kod nekih drugih naroda). Krštenik promišljeno, odlučno, radosno i slobodno prihvaća, odnosno potvrđuje svoju vjeru u Krista, spreman i umrijeti za Njega. A Duh Sveti ga potvrđuje, utvrđuje i jača u toj svetoj vjeri i vjernom kršćanskom svjedočenju.

Značenje

Već smo u navedenim nazivima ovoga sakramenta razumjeli i njegovo značenje. Krizma (potvrda) je sakrament kojim se krštenik opečaćuje (označuje) posebnim neizbrisivim pečatom Duha Svetoga, koji ga utvrđuje u vjeri i u kršćanskom životu.

Od sedam svetih sakramenata, koje dobro poznajemo, sveta krizma (potvrda) je na drugom mjestu, odmah nakon krštenja. Već ta pojedinost govori da su krštenje i krizma veoma povezani i složni sakramenti. Želimo li to izreći usporedbom iz prirode, sjetimo se stabla u vrtu. Ono je ukorijenjeno duboko u zemlji. Nad zemljom je više ili manje visoko deblo koje nosi svoju krošnju bogatu raznim plodovima. Sliku možemo čitati ovako: vrt ili zemlja, to je Crkva, to je Krist; korijen, to je naše krštenje – ukorijenjenost, ucijepljenost, usađenost u Krista i Crkvu; deblo, to je sveta krizma ili potvrda; krošnja i sve ono što je u njoj (cvjetovi, pa slatki, sočni i ukusni plodovi), to su svi drugi sakramenti. Jednostavno rečeno, to su naša dobra djela, to su kreposti našeg čestitog kršćanskog života, to je naš čestit i svet kršćanski život – dragocjeni slatki plod krizme i svih svetih sakramenata.

A ono deblo, to je kao produženi korijen: ono je snaga i sila koja drži i nosi krošnju, kroz njega dolaze sokovi iz korijena u krošnju za cvjetanje i dozrijevanje plodova. Krizma je, dakle, kao nastavak (complementum – nadopuna, dovršavanje) krštenja, jaka sila i snaga i čudesni „božanski sok” (sedam darova Duha Svetoga) koji Duh Sveti u ovom svetom sakramentu ulijeva u dušu, u srce i pamet krštenika da donese plodove svoje svetosti. I postigne svoj cilj – vječno spasenje. Sad bolje razumijemo i naziv potvrda ili firma. Klica vjere, koju Duh Sveti još u trenutku svetog krštenja neizbrisivo urezuje i usađuje u dušu, u pamet i srce čovjeka – po snažnoj i bogatoj milosti sakramenta svete krizme jača i raste. Ili, prema onoj našoj slici, postaje snažno deblo, sposobno nositi svoju krošnju, to jest poteškoće i križeve svega svoga života, rasti u djelotvornoj vjeri i ljubavi, u osobnoj svetosti i donositi plodove dobrih djela – unatoč svim životnim nevoljama i olujama.

Povijesna nit

Povijesnu nit sakramenta svete krizme (potvrde) možemo lako uočiti. Ona je sakrament Novoga zavjeta, od Krista obećan i ustanovljen. Proroci Staroga zavjeta, govoreći o Mesiji i Njegovu dolasku na svijet, govorili su da će Duh Gospodnji na Njemu počivati (Mt 3, Iv 1) – radi Njegova spasenjskoga poslanja. Kad je Ivan krstio Isusa na rijeci Jordanu, Duh Sveti je sišao na njega i pokazao da je on Mesija, Sin Božji. Isus je i začet po Duhu Svetom i živio i djelovao uvijek u punom zajedništvu s Duhom Svetim, On – Mesija i Spasitelj.

Ta punina Duha Svetoga nije mogla ostati samo na Mesiji, već se izlila i na sveukupni mesijanski narod Božji. Nakon što je više puta obećao, konačno je i darovao Duha Svetoga. Apostoli su ga primili najprije na Dan uskrsnuća: „Dahne u njih i kaže im: primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). A onda u svoj punini i snazi na Dan Duhova, u obliku snažnoga vihora i ognjenih jezika (Dj 2,1-4). Taj obećani Dar primili su apostoli i svi oni koji su, na njihovo propovijedanje, povjerovali i krstili se. Po Isusovoj volji apostoli su im polagali ruke i podjeljivali dar Duha Svetoga, koji usavršuje i upotpunjuje i dovršuje krsnu milost. To polaganje ruku, prema poslanici Hebrejima (Heb 6,2), katolička tradicija s pravom drži povijesnim početkom sakramenta svete krizme (potvrde), koji na svoj način čini trajno prisutnim milosni događaj Duhova (slično kao što Euharistija ovjekovječuje događaj Posljednje Večere).

U Djelima apostolskim (8,14-17) opisan je gotovo cijeli obred podjeljivanja sakramenta svete krizme. Evo tog izviješća: „Kada su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih, i oni primahu Duha Svetoga.” Da bi se istaknuo taj dar Duha Svetoga od vrlo ranih vremena, uz polaganje ruku, nadodano je i mazanje mirisavim uljem (krizmom), o kojem smo već govorili.

Sakrament svete krizme (potvrde) na početku se dijelio odmah nakon krštenja. To se i danas čini kod krštenja odraslih osoba. Zbog različitih povijesnih okolnosti na Zapadu sakrament svete krizme odvojio se od sakramenta krštenja i dijelio se nakon što su krštenici poodrasli u dobi i u boljem upoznavanju svoje vjere i svetih sakramenata.

U Istočnoj Crkvi se i danas sveta krizma podjeljuje odmah nakon krštenja, u istom svečanom krsnom obredu. Djelitelj je svećenik koji krsti, ali sveto ulje (miron) kojim se pri tome služi, prethodno blagoslivlja patrijarh, odnosno biskup.

Dvije posebne milosti

Prva posebna sakramentalna milost svete krizme jest pečat Božji. Po sakramentu potvrde Duh Sveti utiskuje u dušu krizmanika svoj božanski pečat ili biljeg. To je kao Božji potpis.

U ljudskoj povijesti, sve do naših dana, pečat ili žig je znak kraljeva i vladara, znak važnih osoba i ustanova. Pečat predstavlja osobu ili ustanovu. Pečatom se označuje vlasništvo nečega ili nekoga. Tko je ili što je opečaćeno nečijim pečatom, zna se kome pripada i čije je vlasništvo. Pečatom se također jamči vjerodostojnost, ispravnost ili istinitost nečega ili nekoga.

Pečat dara Duha Svetoga označuje da krštenik definitivno pripada Kristu. Duh ga potvrđuje i čini sposobnim za Kristova svjedoka u ispovijedanju i življenju jedne, svete, katoličke i apostolske vjere. Čini ga Kristovim borcem, to jest braniteljem te vjere.Čini od njega apostola Kristova, to jest širitelja Kristove vjere. Daje mu dijela u kraljevskom svećeništvu Kristovu, to jest u hvali i slavi kojom Krist neprestance slavi Oca u istom Duhu. Taj pečat Duha u duši ostaje trajan i neizbrisiv, kako je već istaknuto, pa je sakrament svete krizme neponovljiv, to jest može se primiti samo jedanput u životu.

Drugu milost sakramenta svete krizme možemo označiti kao ulivenu krepost. Bolje reći kreposti. To je na prvom mjestu krepost jakosti u svjedočenju. Krizma ulijeva i podržava u nama milost da rastemo u jake i uspravne kršćane – poput onog čvrstog i jakog stabla koje smo na početku spominjali, stabla koje odolijeva svim životnim olujama, koje snažni vjetrovi ovoga svijeta ne mogu slomiti. Nadalje, to je krepost ustrajnosti u borbi protiv grijeha i mana, koje poput rak-rane smrtno ranjavaju i nagrizaju korijen naše svetosti, odnosno našega krštenja, po kojemu smo, ukorijenjeni u Krista, počeli biti sveti. Napokon, to je krepost hrabrosti i odvažnosti u hrvanju s đavlom, svijetom i tijelom, sa svim životnim protivnostima, u kušnjama, u nejasnoćama, u sumnjama, u svim ljudskim slabostima i poteškoćama, prema onoj Pavlovoj – „u nadi protiv svake nade” (Rim 4,18). Duh ulijeva snagu i neprestano potiče – hrabro naprijed!

Bitno u krizmi

Sveta krizma je valjano podijeljena i primljena onda kada se poštuju propisi Crkve. To jest, kada se pravilno upotrijebe materija i forma sakramenta. Materija (tvar) kod podjeljivanja sakramenta krizme jest sveto ulje (chrisma), koje je biskup posvetio na prošli Veliki četvrtak (novo), ne starije (staro, od prošle godine). Riječ je o maslinovu ulju, pomiješanom s balzamom i drugim mirisima. To ulje inače u životu služi za zdravlje i zaštitu, a duhovno, nakon posvetne molitve, simbol je i znak Duha Svetoga i Njegova božanskog „mirisa”, to jest Njegovih darova, koje On u ovom sakramentu ulijeva u dušu. Na bit i valjanost sakramenta spada: polaganje ruku djelitelja na glavu krizmanika i mazanje svetim uljem (krizmom) po čelu krizmanika, i to prstom palcem u znaku križa. Ako bi se pri tome upotrijebilo neko drugo ulje (katekumensko ili bolesničko), krizma bi bila sumnjiva. To je prvi bitni dio ili materija ovog sakramenta.

Drugi bitni uvjet za valjanost sakramenta svete krizme jest formasakramenta. A forma – to su zapravo strogo propisane riječi koje djelitelj krizme izgovara točno onako kako one glase, dok polaže ruke na glavu krizmanika i maže ga svetim uljem (krizmom), kako smo gore protumačili. Te riječi glase: „Primi pečat dara Duha Svetoga.”

Moralni uvjet za podjeljivanje i primanje sakramenta svete krizme jest prava nakana. Praktično je to dobra vjerska i duhovna priprema krizmanika, u što spada i sakrament svete ispovijedi, to jest da krizmanik kod primanja svete krizme ne bude u stanju smrtnoga grijeha, već u stanju milosti. O tome strogo vode brigu i župnik i roditelji i krizmanik, u vrijeme pripremanja za svetu krizmu.

Praktične upute

Trebamo znati da je redoviti djelitelj sakramenta svete krizme ordinarij ili biskup u svojoj biskupiji. Svoje podložnike može krizmati i izvan svoje biskupije. A druge katolike izvan svoga područja – samo uz dozvolu mjesnog biskupa.

Izvanredni djelitelj krizme može biti i svećenik – samo onda kad mu tu ovlast daje crkveno pravo, ili tu posebnu dozvolu dobiva izravno od Svete Stolice, ili od svoga biskupa u posebnim zgodama. Po crkvenom pravu svećenik može valjano podijeliti svetu krizmu u smrtnoj opasnosti, kada nije moguće, ili je vrlo teško doći do biskupa.Isto tako, kod krštenja odrasle osobe, svećenik toj osobi podjeljuje i svetu krizmu – uvijek po ovlasti koju prima od biskupa. Nakon podijeljene takve krizme svećenik (bilo koje službe) je dužan pismeno izvijestiti svoj ordinarijat.

Tko može primiti svetu krizmu? Istaknimo to: čovjek koji je još živ, koji je kršten, koji ima pravu nakanu, koji je u smrtnoj pogibelji (a nije u stanju smrtnoga grijeha), koji je vjernički i duhovno dobro pripremljen.

Po prastarom običaju i crkvenom propisu krizmanik treba imati svoga krizmanog kuma. A uvjet da netko može biti krizmani kum jest: da je sam krizman, da je katolik čestita života, da je odrasla osoba, da je odabran od krizmanika (roditelja, skrbnika). Kum može biti i roditelj (dozvolom biskupa). Kod dijeljenja samoga sakramenta kum stavlja desnu ruku na desno rame krizmanika.

Duhovi

Dva sakramenta trajno čine prisutnim dva najvažnija životna događaja u zemaljskoj Crkvi. I u ljudskoj povijesti uopće! To je presveta Euharistija ili Misna Žrtva Kristova koja rekapitulira i sada nama čini prisutnim Isusov život, muku, smrt i uskrsnuće. Prestankom te otajstvene Žrtve Kristove, prestat će ljudska povijest. Misa drži svijet u postojanju. Drugi sakrament jest sveta krizma ili potvrda. Taj sakrament čini prisutnim događaj Duhova. Bez Duha Svetoga nema Crkve, nema svećenika, nema Kristovih svjedoka, nema mučenika, nema svetaca, nema propovjednika Evanđelja, nema misionara, nema pokornika, nema uzornih svetih kršćana, nema pokajanja i obraćenja, nema spasenja. A sve je to u sakramentu krizme u nas posijao i ulio Duh Sveti. Tko s Njim surađuje, tko Njega osluškuje i slijedi, taj se neće izgubiti.

Spomenuli smo da po sakramentu svete krizme kršćanin prima puninu dara Duha Svetoga. Isus je pripremao i vodio učenike prema događaju Duhova. Luka je u svom evanđelju na kraju kratko zabilježio: „I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor” (Lk 24,48-49). U Djelima apostolskim zorno je opisan veličanstveni silazak te Božanske Sile, tog događaja Duhova, taj dan kad je Crkva rođena, smijemo li reći – krizmana?! Evo toga opisa: „Kad je došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.” (Dj 2,1-8).

Promjena koja se tada počela događati na apostolima i učenicima, po primljenom daru Duha Svetoga, sve do njihova herojskog svjedočenja za Krista svetim životom, čak i mučeništvom – imala bi se događati na svakom krizmaniku. Jer po ovom sakramentu on proživljava svoje Duhove. Istina, ne u vidljivim jezicima i vihoru. U njemu bi se postupno trebala zapažati njegova sve dublja svijest pripadanja Kristu (kršćanska svijest!) i sve dublja promjena na bolje. Krizma čvrsto povezuje s Kristom, umnaža u nama darove Duha Svetoga, priopćuje nam posebnu snagu Duha Svetoga, da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikad se ne stidimo Njegova križa (misli iz dogmatske konstitucije Lumen Gentium, 11).

Neodoljiva je, vrlo lijepa i istinita opomena svetoga Ambrozija svima koji su kršteni i krizmani: „Sjeti se dakle da si primio duhovni znak, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog te Otac obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha.”