Početna stranica » Sveti Josip – zaštitnik nevidljivih

Sveti Josip – zaštitnik nevidljivih

76 pregleda

Upravo nevidljivi često Boga čine vidljivijim, dok ga vidljivi nerijetko zaklanjaju. Vjerujem da nije pretjerano reći da je Josip zaštitnik nevidljivih, onih kojima je važnije da posluže nego da budu uočeni, zaštitnik onih koji se zauzimaju za zemlju i nebo

Početkom prosinca 2020. godine preminuo je brat Ivan Pavin, član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Niz je godina bio sakristan u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Potom je – i opet niz godina – u isusovačkoj Generalnoj kuriji u Rimu obavljao različite pomoćne, uključujući i sakristanske, poslove. Zadnje godine svoga života služio je – i opet kao sakristan – u isusovačkom novicijatu u Splitu.

Njegova je mladenačka, gotovo dječačka želja bila da u Družbi Isusovoj obavlja neugledne poslove. I tako čitavoga života. Pamtim ga iz godina njegove službe u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, iz godina moga dječaštva i mladosti. Uvijek je bio pomalo sjetan – ili točnije – na neki zastrt način vedar, pozoran i strpljiv, uslužan i predan. Snažno ga je ispunjavala služba oko oltara, uključujući službu onima koji su k oltaru dolazili. Za njega nije bilo odviše neznatna posla. Sve ih je obavljao s mnogo dobre volje.

Krajem siječnja 2021. godine umro je otac moga prijatelja. Rođen je u obitelji u kojoj je borba za opstanak, nježnost i ljubav odgurnuta u stranu; u kraju izrazitih podjela u kojem većina nije marila za vjeru (a ljudi vjere nisu marili za njih). Kao mladić, gotovo dječak, upućen je da stekne neki zanat. I bio je majstor. Dobar. Pošten. I u obitelji dobar. Pošten. Ali kao čovjek krajnje suzdržan. Nije se snalazio u svijetu ljubavi. U svijetu vjere. Živio je u odmaknutosti, uvijek prionut poslu. Znanima i neznanima pomagao je kriomice. Jednom zgodom, posve slučajno, otkrilo se da je dao dar za obnovu zagrebačke katedrale. Nitko, ni njegovi najbliži nisu to znali.

Koliko je nevidljivih – i jedva vidljivih – ljudi oko nas? Ljudi koji nisu u središtu pozornosti, nego su uvijek postrance, uvijek barem pomalo u sjeni? Ljudi koje je lako previdjeti, zanemariti, a potom i zaboraviti? Ljudi (je li to odviše nezgodno reći?) poput Isusa. Ta i o njemu su govorili: „Nije li on drvodjelja?” Što se od njega može očekivati?

I Josip je bio drvodjelja. Samo drvodjelja. Obični drvodjelja. O njemu tako malo znamo. Čini se da nitko nije smatrao potrebnim u evanđeljima o njemu zapisati koju riječ više. Uostalom, ni o Mariji u evanđeljima nema baš mnogo riječi. U određenom smislu, to je i razumljivo. Evanđelja nisu kronika života Josipove, Marijine i Isusove obitelji, nego knjiga u kojoj je sažeto izrečena Isusova poruka, poruka njegova života.

O prvih trideset godina Isusova obiteljskoga života u evanđeljima je zapisano samo nekoliko zgoda, gotovo crtica, uz njih i nekoliko misli. Čitavo to razdoblje njegova života samo je naznačeno, ne i opisano. No te su godine duboki, tridesetogodišnji korijen iz kojega se razraslo evanđeosko stablo, kroz to je životno razdoblje Isus dozorio.

I Josip je dozrijevao s njim. On se tijekom svih tih dana osposobljavao za nevidljivost. Učio od soli. Učio od kvasca. I bio im je dobar učenik. Josip je posvjedočio da svetost nije poziv pridržan junacima, nego da se ona tiče svakoga tko ima hrabrosti za život: u svojim životnim okolnostima biti ono što mu je darovano i povjereno biti. Živjeti za svoje i tako živjeti s Bogom.

Josipova posvećenost i izloženost u životu svete nazaretske obitelji, u Isusovu životu, više, mnogo više nego u evanđeoskim redcima, mogu se iščitati među njima. On tiho, nenametljivo, nimalo ne svrćući pozornost na sebe, prolazi svim stranicama evanđelja.

Ima ih koji se silno trude biti uočljivi, učiniti što vidljivijima plodove svoga truda. Ima, dakako, i onih kojima je dovoljno učiniti što je do njih, pa što bude. Promatravši Josipa u njegovu svakodnevnom obiteljskom životu, u njegovu odnosu prema ljudima, prema radu, Isus je osvjedočeno mogao reći, štoviše ponavljati onima koji su ga slušali, onima koji su ga nastojali slijediti: „I Otac tvoj koji vidi u skrovitosti…” Da, on će te prepoznati svojim. On će te podržati. Ne trebaš se truditi svrnuti ljubavi pozornost na sebe. Ljubav je uvijek pozorna. Upravo nevidljivi često Boga čine vidljivijim, dok ga vidljivi nerijetko zaklanjaju. Vjerujem da nije pretjerano reći da je Josip zaštitnik nevidljivih, onih kojima je važnije da posluže nego da budu uočeni, zaštitnik onih koji se zauzimaju za zemlju i nebo. Onih koji se ne uznemiruju zbog prolaznosti i koji se svojim životom ne trude (za)kupiti neprolaznost, nego im je dovoljno istrošiti se u ljudskosti. A upravo smo zbog nje, baš kao i Josip, upućeni ovim zemnim putovima.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!