SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 24. 12. 2021. 11:40

Pisac je čovjek obilježen distancom prema svemu, on promatra i razumije, on ne sudjeluje i ne sudi. U svakom slučaju, mene je, nenaviklog na topao prijem a naviklog na rubno mjesto, zbunilo to kako sam dobro primljen u njemačkom jeziku i o tome se pitam već godinama

Piše:
Ladislav Tadić

Cijenjeni pisac i teatrolog Dževad Karahasan (Duvno, 1953), redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Njemačke akademije jezika i književnosti, spremno je i ljubazno odgovorio na pitanja o svome književnom opusu i na neka od općenitih pitanja u vezi s duhovnom situacijom naše svakidašnjice. Akademik Karahasan iznimno se uspješno okušao u svim proznim formama (u romanima, novelama, esejima i dramama jednako kao u književnokritičkim i teoretskim tekstovima) i odavno postao jedan od najcjenjenijih pisaca u BiH i u zapadnom inozemstvu, posebno u njemačkom jezičnom svijetu. Od početka osamdesetih do danas stvorio je respektabilan opus, koji – na sreću književnosti – još uvijek nastaje. Dosad je, uz ostalo, objavio zbirke pripovjedaka Kraljevske legende, Stid nedjeljom, Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjige drama Kralju ipak ne sviđa se gluma i Misionari, romane Stidna žitija, Istočni diwan, Noćno vijeće, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina i trilogiju Što pepeo priča, knjige eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Dosadna razmatranja, Knjiga vrtova i Dnevnik melankolije, teoretske rasprave Kazalište i kritika i Model u dramaturgiji. Kod sarajevskoga izdavača Connectum preklani su objavljena Izabrana djela Dževada Karahasana u deset svezaka. Bio je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te na sveučilištu u Göttingenu. Petnaesterostruki je laureat za književno stvaralaštvo: uz ostale nagrade, dobitnik je Goetheove medalje i Goetheove nagrade, dvaju njemačkih priznanja najvišega ranga, i nagrade za književnost Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Gospodine Karahasan, predlažem Vam da krenemo od Miroslava Krleže. Vi ste u Zagrebu doktorirali g. 1986. tezom „Dramaturški modeli u Glembajevskom ciklusu”. Kako vidite Krležu danas?

Danas, kao i onda kad sam pripremao doktorat, vidim Krležu kao uistinu velikog pisca. Danas, kao i onda, mislim da teatar nije iskoristio ni dio mogućnosti koje mu Glembajevski ciklus nudi, između ostaloga zato što teatarski ljudi nisu prepoznali i nisu preveli u teatarski jezik komedijske i ironijske dimenzije drama iz kojih se taj ciklus sastoji. Danas je Glembajevski ciklus aktualniji nego onda kad sam o njemu pisao, danas nama vladaju i svakodnevnicu nam uvelike određuju neki Glembajevi. Dio tih novih Glembaja je još daleko od prave glembajevske rafiniranosti, ali njihova djeca studiraju danas u Londonu i Parisu, Milanu i New Yorku i sutra će biti pravi Glembaji – bogati, otmjeni i negdje u dubini bića „varalice i ubice”, kako se u Krležinoj drami govori o Glembajevima.

Velika književnost, ili bar neki značajni književni opusi, uvijek iznova dobivaju zapanjujuću aktualnost. Tako je i sa Krležom. Nakon dugog perioda u kojem nam je on bio klasik, autor kojeg se čita u obaveznoj lektiri i doživljava kao spomenik, danas moramo primijetiti da dio njegova opusa govori o nama, doslovno vidimo i prepoznajemo sebe i svoj svakodnevni život u njegovoj književnosti. Pročitajte opet Banket u Blitvi, molim Vas pročitajte ga kako biste se uvjerili da je Krleža tridesetih godina dvadesetog stoljeća napisao nas današnje. Neposredno nakon opsade Sarajeva igrali smo u Narodnom pozorištu sve tri drame Georga Büchnera koje su tada u našem gradu imale upravo zastrašujuću aktualnost. Tada sam tvrdio da je Büchner očigledno svoje drame napisao po narudžbi iz Sarajeva i da je samo nevažna tehnička pojedinost to što ih je napisao 170 godina unaprijed. Nešto slično bih mogao danas reći u vezi s Krležom – u Glembajevskom ciklusu i u romanima Banket u Blitvi i Na rubu pameti on je ispisao nas današnje, a nevažna tehnička pojedinost je to što nas je napisao sedamdesetak godina unaprijed.

Biste li, barem u glavnim potezima, mogli skicirati vlastitu književno-kulturnu vertikalu?

Bojim se da ne bih. Mislim da nijedan čovjek, dok živi, ne može ni približno imenovati tradicijske linije koje nastavlja, uticaje koji ga određuju, svoje mjesto u kulturi u kojoj djeluje. Jer mi nismo samo ono što o sebi znamo i mislimo, naše odluke i djelovanje jednako toliko ili još i više određuje ono što o sebi ne znamo, ono što nismo ni primijetili ni osvijestili. Gdje ću staviti jedan određeni kamen u zidu koji upravo gradim? To zavisi u određenoj mjeri od mene, recimo od mog plana, i od kamena (njegovog oblika i veličine), ali najviše zavisi od zida, recimo od njegove strukture i namjene. A kulturna tradicija je mnogo složenija od zida, ona ima sinkronijsku i dijakronijsku dimenziju, ona je sličnija mreži nego zidu. Do kojeg čvora u mreži kulturne tradicije će doći moj rad (ako dođe do bilo kojeg mjesta u toj mreži)? Kako će ga osvijetliti niti mreže koje vode do tog čvora i od njega? Neke oslonce s kojih promatram svijet i nastojim razumjeti historiju ja jesam osvijestio i o njima mogu govoriti, ali mnoge, možda one presudne, nisam ni primijetio i uopće ne znam da oni u meni djeluju. To bi mogao prepoznati neki pažljiv i osjetljiv promatrač dvadesetak-trideset godina nakon moje smrti – ako tada bude pažljivih i osjetljivih ljudi koji čitaju moje knjige.

Gdje bi se na toj vertikali, ako bismo o njoj ipak govorili, našao svijet bosanskoga franjevaštva i kako bi bio pozicioniran Matija Divković?

Nema sumnje u to da i bosanski franjevci i Matija Divković imaju u mom životu i radu izuzetno važno mjesto. U djelovanju bosanskih franjevaca primjećujem jedan lijep paradoks, na koji bih Vas želio upozoriti jer mislim da je važan. Franjevci su bez rezerve odani svom domu, a taj dom je njihova provincija, njihov samostan i njihova zemlja Bosna. Pritom oni svoj dom privremeno... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]