SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 29. 01. 2021. 09:52

O malo kojoj povijesnoj osobi na ovim prostorima postoji toliko žustrih i neargumentiranih rasprava koliko o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Preko njega i njegova lika prelamaju se i mnogi drugi problemi kao što je odnos između katoličanstva i pravoslavlja, ili odnos prema nastanku hrvatske države s kojom se određeni krugovi nikako ne mogu pomiriti i koji inače i u Stepincu i u Katoličkoj Crkvi vide glavne protivnike u provođenju svojih protuhrvatskih i protukatoličkih agendi. Zato su zadnjih godina uprli sve svoje snage i energije da zaustave neminovnu kanonizaciju zagrebačkoga nadbiskupa. Međutim, Pirova je to pobjeda u kojoj neće još dugo moći uživati.

Piše:
Petar Jeleč

Pogledajmo sada u kratkim crtama djelovanje Alojzija Stepinca za vrijeme NDH i njegov odnos s različitim akterima tadašnjega turbulentnog i teškoga vremena. Komunistička, a u zadnje vrijeme posebno velikosrpska historiografija, sve do danas izrazito negativno prikazuje djelovanje Katoličke Crkve za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. To se posebno odnosi upravo na zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, tadašnjega najvažnijega prelata Katoličke Crkve u NDH kojem bez imalo skrupula prišivaju epitete ratnoga zločinca i najbližega suradnika Ante Pavelića

Kurtoazni posjet i poziv na molitvu

Na početku ove analize potrebno je kazati kako su crkveni ljudi tradicionalno bili mišljenja da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja usko povezane te da se njihovi ciljevi uzajamno dopunjuju i isprepliću, iz čega proizlazi tijesna i neraskidiva povezanost hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Kada je 10. travnja 1941. uspostavljena NDH, katolički kler i golema većina hrvatskoga naroda pozdravili su taj događaj smatrajući da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva, a time i neke želje same Crkve. Na to je odlučujuće utjecalo sve ono što se događalo u prvoj Jugoslaviji, kada su se zbog velikosrpske politike Hrvati i Katolička Crkva s pravom osjećali diskriminiranima u svojim vjerskim i nacionalnim pravima. Imati nakon toliko stoljeća vlastitu državu činilo se mnogima u Crkvi kao ostvarenje davnoga sna, pa je mnoge obuzeo posve razumljiv entuzijazam. Ne smije se stoga zaboraviti ovaj povijesni kontekst kako bi se lakše razumjelo zašto je velika većina hrvatskoga naroda i pripadnika Katoličke Crkve s olakšanjem dočekala propast jugoslavenske države koju odavno nije više smatrala svojom. Prva Jugoslavija snažno je obilježena srpskom hegemonističkom politikom u kojoj se provodila snažna asimilacija i prisilno držanje Hrvata u takvoj zajednici, od koje su se oni sve više otuđivali jer je asimilaciju nerijetko pratila i eliminacija.

Odnos ustaških dužnosnika i Katoličke Crkve, međutim, nije bio jednodimenzionalan i prošao je kroz različite faze, od početne suradnje i uzajamne potpore do pojave prvih problema i napetosti koje su se posebno očitovale u odnosu između Ante Pavelića i Alojzija Stepinca. Ante Pavelić se stoga tijekom posjeta Hitleru u lipnju 1941. požalio ministru vanjskih poslova Trećega Reicha Joachimu von Ribbentropu da katolička hijerarhija u Hrvatskoj, a pogotovo nadbiskup Stepinac, nisu na strani njegove vlasti, dok s druge strane ima potporu nižega klera.

Iz analize crkvenoga tiska toga vremena, a i djelovanja nadbiskupa Stepinca, lako je uvidjeti činjenicu da je odbacivanje komunizma u Katoličkoj Crkvi bilo jasno i dosljedno od samoga početka, kroz čitavo vrijeme rata (a i poslije njega), dok je otpor nacizmu i fašizmu imao svoju evoluciju i nije bio otpočetka tako jasan i nikad tako odlučan spram komunizma. To je sasvim razumljivo upravo zbog ponašanja komunista prema Crkvi svugdje gdje su se dočepali vlasti... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]