SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 02. 05. 2022. 09:53

Stvarni i konačni cilj Europske unije jest pretvoriti cijelu Europu u jednu anacionalnu, nadeuropsku bezličnu masu ljudi bez nacionalnih identiteta. Ujedno to i objašnjava politiku glavnih zemalja članica – što je presedan u povijesti Europe – da se milijunima neeuropskih migranata, pod jezičnom krinkom i „izbjeglice”, dekretom širom otvore vrata Europe

Piše:
Piše: dr. Tomislav Sunić

Godišnji kalendar Europe pun je svetkovina, komemoracija, raznoraznih blagdana i memorijala. Dani sjećanja postali su simboli brojnih kolektivnih, nacionalnih, vjerskih, sektaških i političkih identiteta, bilo da je riječ o danima vegetarijanaca, danima poklonika kanabisa, danu ljubitelja dupina ili papiga, ili pak brojnim komemorativnim danima za znane i neznane žrtve ratova. U današnjici, u velikom broju slučajeva, blagdani i komemoracije dobro dođu i brojnim građanima jer tada nisu dužni ići na posao, nego umjesto toga mogu kod kuće više jesti i piti. Službeno je 9. svibnja označen Danom Europe jer je toga svibanjskog dana 1950. prihvaćen prijedlog francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana da se uspostavi trajni, moglo bi se reći „čelično-željezni mir” u Europi putem predviđene njemačko-francuske gospodarske suradnje. Ujedno je taj datum i simbolični začetak političke konstrukcije koja se danas službeno zove Europska unija.

No, Dan Europe predstavlja gramatičku i pojmovnu netočnost budući da taj pojam ostavlja dojam da se jedinstvo Europe mora slaviti samo jednom godišnje ili, rečeno pučki, kao jednodnevna fešta. A možda je Dan Europe, s obzirom na probleme s kojima se danas susreće njegov nusprodukt Europska unija, uistinu kratkoročni politički i povijesni eksperiment? Jer svaki politički sustav, sa svojim danima sjećanja, u svakom povijesnom razdoblju, smatra sebe jedinstvenim, neponovljivim i vječnim. Nakon poraza Napoleona, europska carstva zamišljaju 26. rujna danom Europe, s obzirom da je na taj dan 1815. godine osnovana europska Sveta alijansa koja je imala zadatak uspostavu trajnoga mira među europskim narodima. No, ni Sveta alijansa nije imala dug vijek. Jalovih primjera „dana i bezdana” Europe ima napretek. Nakon pada komunističkoga Berlinskog zida, 9. studenoga 1989. godine, također se proglašava „dan Europe” – koji prelazi nešto kasnije u jezičnu lakrdiju, budući da dvije godine kasnije slijedi krvavi raspad europske miljenice komunističke Jugoslavije. Vjerojatno, kada se jednoga dana, bilo tijekom deset godina ili najvjerojatnije tijekom godinu, dvije, konstrukt zvan Europska unija raspadne, tada će ponovno netko izmisliti novi „dan Europe”, dakako pod nečijim tuđim žezlom, ili pod nečijom tuđom čizmom i nečijim tuđim političkim idejama. Tako je uvijek bilo u povijesti.

A što to uopće znači „dan Europe”? Ili bolje rečeno, čije i kakve Europe? Ideja ujedinjene Europe stara je koliko i sami Europljani. Julije Cezar, neposredno prije nove ere razmišljao je o ujedinjenom Rimskom Carstvu koje bi obuhvaćalo cijelu Europu, prednju Aziju i sjevernu Afriku. Rimski carevi su stoljeće kasnije tu ideju velikim dijelom i ostvarili. U devetom stoljeću franačko-germansko-europski kralj Karlo Veliki pokušao je ujediniti sva europska plemena od Sjevernoga mora pa sve do dunavskoga sliva i Crnoga mora u pokušaju da stvori zajednički europski bedem protiv invazije muslimanskih Arapa. U šesnaestom stoljeću španjolsko-flamansko-njemački car Svetoga Rimskog carstva Karlo V. dobro je procijenio tursku opasnost za cijelu Europu i puno radio na jačanju ujedinjene kršćanske europske domovine za sve njezine narode. Rani boljševici u ranom Sovjetskom Savezu također nisu krili svoj plan o stvaranju ujedinjene komunističke Europe. Slično su razmišljali nešto kasnije i njemački nacionalsocijalisti i njihovi europski fašistički saveznici. Od milijun vojnika Waffen SS-a, preko 400 000 činili su europski SS dragovoljci, od Finaca, Albanaca, Francuza i Šveđana, Španjolaca, do Bjelorusa i Ukrajinaca, uključujući i desetke britanskih i irskih prebjega. Počinje li ili završava „dan Europe” 3., 8., ili 9. svibnja? 2. svibnja 1945. u paklu Berlina nisu to bile njemačke trupe već ostaci francuske Waffen SS divizije „Karlo Veliki” (Charlemagne) koji su se borili za svoju viziju „dana Europe” pružajući... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
      

U novom broju pročitajte: