SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 25. 06. 2021. 09:34

Svako iskustvo donosi naplavine, dobre i loše, upotrebljive i nekorisne; ono izgrađuje i slaže u nama značenjske slojeve koje, takav kakav jesam, integriram i ucjelovljujem u veliku darovnicu svijeta kroz koju harno i uzvratno pjeva moja jedinstvena i neponovljiva hrvatska domovina.

Piše:
fra Ivo Kramar

Ugledni hrvatski diplomat koji je trenutno veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu, istaknuti liječnik, internist  i subspecijalist gastroenteroligije i hepatologije, gospodin Drago Štambuk, autor je brojnih zbirki pjesama u kojima se iščitava visoko estetizirana poezija široke tematike i duhovne dubine te svrstava Dragu Štambuka u sami vrh hrvatske poezije.

Dobitnik je poetske nagrade 2020. Tin Ujević za zbirku Angjeo s bakljom Atahualpa u izdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Redoviti je član HAZU-a. U studenom 2019. njegova zlatna formula hrvatskog jezika ča-kaj-što proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.  Osnivač je svehrvatskih pjesničkih susreta Croatia rediviva koje je pokrenuo u Selcima na Braču 1991. godine. Upravo ti susreti posvećeni su trojednoj naravi hrvatskoga jezika ča – kaj – što. Prošle godine proslavljena je obljetnica održavanja (30 godina).

Poštovani akademiče, Vaša Ekselencijo, vrsnu liječničku karijeru zamijenili ste diplomacijom. Priznati ste pjesnik. Jeste li već tada bili pjesnik ili ste tek kasnije u sebi otkrili taj dar?

Čovjek se, vjerujem, pjesnikom rađa. Zapažati i ćutiti pojave oko sebe, imati tzv. pjesnički nerv i osjećaj za riječ – istinski je Božji dar. No hoće li će se pjesnička predispozicija ili sklonost ostvariti u djelu i knjigama, ovisi o životnim okolnostima, posvećenosti stvaranju, pa i slučaju. Mnogi su liječnici bili književnici i pjesnici: Gottfried Benn, Somerset Maugham, William Carlos Williams, Victor Segalen, Anton Chekhov, John Keats, Friedrich Schiller i drugi. Naime, dobri medicinari posjeduju moć postavljanja dijagnoze, a upravo poniranje u dubinu i sažimanje pojavnosti u sklopu sindroma bolesti, kano i u sklopu ljudskih i  životnih fenomena, osobina je bliska i liječnicima i pjesnicima. Od malena sam znao da znam s riječima, a bio sam i natprosječno osjetljiv. Pogađalo me kada su se odrasli prema meni odnosili kao prema djetetu, iako sam svijet i ljudsku narav razumijevao bolje no što su oni to mogli i pretpostaviti.

Odlučujući i nesvjesni trenutak upuštanje u pjesničku plovidbu bio je dolazak u Zagreb na studij medicine kada sam za Božić od svoga oca dobio krasni kožom presvučeni rokovnik. Nisam se usudio rabiti ga za bilo što. Ljepoti sam njegovoj htio dodati ljepotu, tako da su prve riječi koje sam u nj zapisao na bjelini uvodne stranice bili stihovi o stablu masline na otoku. U zimskom i snježnom zagrebačkom okružju osjećaj osamljenosti i udaljenosti od roditeljskoga doma nagnao me da uronim u sebe na melankoličan način i počnem ispisivati svoje dušne otiske. To pisanje trajalo je više godina, dok nisam polovicom studija, tijekom ljetnoga raspusta i boravka kod kuće, odlučio odnijeti desetine otipkanih pjesama u splitski časopis Vidik. Ostavio sam ih, stidljiv kakav sam bio, a da se nisam nikome predstavio, u redakciji na stolu Svemira Pavića koji ih je objavio već u sljedećem broju jer su mu se svidjele. A kako je kao urednik u Nakladnom zavodu Marko Marulić bio raspisao i natječaj za najbolju pjesničku knjigu, dao se u potragu za mnom. Našao me je posredovanjem moje rođakinje Maje Štambuk s kojom je studirao u Zagrebu, poslavši mi preko nje pisamce iz kojega i danas pamtim rečenicu kako mu je moja poezija „jedino svjetlo u njegovoj tamnoj poetomanskoj sredini”. Zamolio me za još nekoliko desetina uradaka kako bi me mogao prijaviti na rečeni natječaj. Budući da sam u to vrijeme... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]