SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 26. 03. 2021. 10:02

Promislimo samo svoju povijest. Prepuna je iskušenja, egzodusa, progona. I unatoč svemu, uvijek smo opstajali i bivali još jači. Što onda činiti danas? I naše vrijeme je bremenito iskušenjima. A sad je red na nama, treba ovo vrijeme živjeti i preživjeti. I sačuvati narodnu esenciju za buduće naraštaje

Piše:
Nikolina Marčić

Dr. fra Miljenko Šteko rođen je u Mesihovini, općina Tomislavgrad, 1969. godine. Za svećenika je zaređen u Frohnleitenu (Austrija) 1996. godine. Studirao u Zagrebu, Bologni i Rimu. Službovao na Humcu, Posušju, Zagrebu i Međugorju. Za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran je na zasjedanju Kapitula Provincije u Mostaru, 10. travnja, 2013. godine. U svibnju iste godine izabran je za predsjednika Vijeća franjevačkih zajednica u RH i BiH. Od studenoga 2013. predsjeda Unijom franjevačkih provincijala OFM Europe – UFME. Godine 2019. ponovno je izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije i tu službu obavlja i danas.

Poštovani oče provincijale, na početku Vam najprije želim sretan Uskrs. Uskrs je blagdan nade. Kako rasplamsati nadu u današnjim vremenima u kojima postoji puno strahova i razočaranja? Što je to kršćanska, odnosno uskrsna nada?

Hvala Vam, na isti način. Uskrs je blagdan nade, kako velite, a od Velikoga petka dijeli ga smrt i beznađe groba. Iza Isusova krika: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” i smrti stoji tek noć, dan i zora Uskrsa. Razbija Uskrsli okove smrti, boli, progona, biča, čavla, sve patnje, i gromkim uskrsnim jutrom kroči nadom u svom pozdravu, nadom u svom nastupu. Sve je učinio novo. To je Uskrs. Predivna pjesma životu punom nade. Nije ta nada, nada u naš vječni život, došla od nekoga lijeka ili cjepiva izumljena u suvremenim znanstvenim laboratorijima niti je plod znanstvene i tehnološke civilizacije, nego je plod Isusova uskrsnuća. Stoga, jedino vjera u uskrsnuće Isusovo daje spoznati da nema beznadnih dimenzija našega života na Zemlji, unatoč društvenim i povijesnim promašajima čovječanstva. Ovomu bih pridodao snažne riječi našega francuskoga franjevca, napisane nakon što je prošao logore smrti, da je Krist iz naših ponora i Krist naših uskrsnuća. Kristu se treba otvoriti u vjeri i on će rasplamsati nadu.

U kontekstu današnjih događanja u svijetu stječe se dojam kako čovjek ne želi govoriti ni o križu, ni kušnji ni suočavanju sa smrću, a kamoli o uskrsnuću? Nisu li i križ i smrt dio Uskrsa?

Već sam se toga u prethodnim riječima dotaknuo. Htio ili ne htio, čovjeku se nametnu pitanja kao ono u Tolstojeva Iljiča: „Gdje ću ja biti kada me više ne bude?” Čovjek, želio to ili ne želio, ima križ, ima kušnju, ima smrt. Ako prihvati promišljanje da smrću ide u ništavilo, teško će se othrvati s tim da mu ne postane besmisleno sadašnje postojanje i sve duševne muke koje naviru iz najdublje egzistencije. U spisima sv. Terezije iz Lisieuxa nalazimo jednu tešku kušnju vjere, ona kaže da ne vjeruje u vječni život, da joj je vjera presahnula i da joj je ostala samo ljubav. No, ljubav ju je ponovno privukla Isusu i vjera joj se vratila. Mnoga druga iskustva svetaca govore o sličnim događajima. S kušnjama se čovjek mora suočiti, s njima se obračunati i uračunati ih u svoj životni put, kao i sve križeve koji će na tom putu... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]