SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 26. 11. 2021. 08:55

Kakva god bila vremena, kakvi god bili ljudi, koliko god se nada umorila, vjera se sasušila... utjeha rođena u Betlehemu odlučila se za čovjeka. Ona će iz praha isklesati dušu, iz prolaznoga neprolazno. Ići će na kraj svijeta i na kraj vremena da bi prišla svakome srcu, ondje gdje je najranjenije, da bi tuđince učila bratskom suživotu, da bi od polomljenih krila sagradila novu zemlju i novo nebo. Jer dijete nam se rodilo... da bismo postali djeca Vječnosti.

Piše:
Stjepan Lice

Došašće! Riječ koja u sebi sadrži i iščekivanje i dolazak. Neizrecivost ljepote iščekivanja i dolaska. Ali o čijem je iščekivanju, o čijem dolasku riječ? Iščekujemo li mi Božji dolazak, Isusovo rođenje u Betlehemu – i u nama, među nama? Ili Bog iščekuje naš dolazak? Da mi priđemo k njemu koji se rađa u nama, među nama?

On poput dobroga oca, i ne samo iz evanđeoske prispodobe, ranjena srca iščekuje povratak sina koji je otišao daleko, ali jednako tako i povratak sina koji nije razumio – koji srcem nije razumio – da je blizu, toliko blizu da osjeća očev dah, očevo srce. Začudo, to za njega nije imalo značenja. U tome nije nalazio radosti. Njegova je radost bila negdje drugdje. Ondje gdje se radost ne može ukorijeniti. I donijeti dobar rod. Pouzdano idemo ususret dana kada će se Isus, dijete Bog, roditi. Hoće li to biti i njegov i moj, i njegov i naš Božić?

Mudraci s Istoka u nekom su trenutku pošli za zvijezdom koja ih je vodila. Pošli su u nepoznato, putom kojim prije njih nitko nije išao. Po čemu su znali da im valja poći? Kako su se osmjelili krenuti na put? Jesu li razumjeli kamo će ih, kome će ih zvijezda dovesti? Ili su se, jednostavno, oslonili o povjerenje dublje od iskustva? Da svako pitanje ne mora naći odgovor. I da svaki put ne mora imati unaprijed ucrtan cilj. 

Bit će da su oni, budući da su pošli iz daleka, krenuli i prije negoli su se Marija i Josip iz Nazareta zaputili u Betlehem. S različitih su strana krenuli prema nepoznatom im susretištu koje im je domišljatost vječnosti, kao i toliko puta, mimo ičijega znanja, pripravljala. I u punini vremena zatekli su se, susreli u neuglednosti. Posred blagoslova.

Put do Betlehema

Svake se godine iznova odlučujemo poći do Betlehema. Trudimo se pravodobno se pripraviti za put. Uzeti si dovoljno vremena da se ne bismo našli u neprilici da trebamo – k tome, i ne samo jednom – odgađati trenutak polaska.

Neshvatljivo je koliko nas toga pri polasku uspije omesti. I više puta odgađamo vrijeme polaska, uvijek s uvjerenjem da ćemo, budemo li brži i usredotočeniji, stići na vrijeme. K tome i čitavim srcem. Gotovo čitavim srcem…

I dok idemo, nerijetko zastanemo, skrenemo s puta. Uvijek se nađe štošta što bi usput još trebalo obaviti. Kada dani proteknu i Božić već bude za nama, pitat ćemo se zbunjeni kako je nešto uzgredno moglo zakriti betlehemsko svjetlo, skrenuti pogled s njega. Hoćemo li uzmoći biti odgovor? Postoji samo jedan način da nađemo put do Betlehema. Da ga ne promašimo. Ili drugim riječima: da sebe ne promašimo.

Valja nam poći praznih ruku, neopterećeni, lišeni svih oslonaca i sigurnosti. Valja ostaviti sve što bi nas moglo usporavati na putu. Jer budemo li odviše pozorni na ono što nosimo, budemo li odviše pozorni na sebe, nećemo biti u prilici motriti zvijezdu. Ni onu na nebu, ni one u očima naših suputnika i susretnika, ni one koje smo zakopali u našim srcima a koje bi htjele, posve bezazleno, posvijetliti našim koracima.

Valja nam poći raspoloživa srca. Srca koje neće tražiti svoje. Srca koje će biti pristupačno. Jer kako ćemo, inače, u njega primiti Betlehem, taj dom svih putnika namjernika, svih beskućnika, svih onih koje su toliki zanemarili? Koje toliki – osim Boga – gotovo da nisu ni primijetili.

Naravno, postoji još jedan način da ne promašimo Betlehem. A taj je... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]