SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 04. 05. 2020. 11:06

Jednoga toplog dana tijekom karantene zbog virusa COVID-19 pospremam stvari po kući i naiđem na uokvirenu sliku pape Ivana Pavla II. (sad sveca) kako blagoslivlja nas mladence. „Ne boj se!” sjetim se i unatoč kaosu moga života i nesigurnosti u svijetu, osjećam samo mir. Znam bez i manje sumnje ili opiranja: „Naša budućnost ovisi o Ljubavi.”

Piše:
Tatiana Tajči Cameron

Svježi snijeg pokrio je stabla i ulice koje su u tihom kvartu Manhattana te večeri bile sasvim prazne. Bio je siječanj 1995. godine. Vraćala sam se s posla ispunjena slatkim umorom i zadovoljstvom. Toga me je tjedna agencija za privremene kadrove angažirala na televiziji CBS gdje sam radila kao tajnica glavnim šefovima. Posao nije bio zahtjevan. Zapravo, bio je idealan za nas glumce i pjevače koji bi na taj način zaradili dodatni honorar između predstava i turneja. Kako sam oduvijek bila slobodna umjetnica, i nisam nikad radila u nekom uredu, bila mi je jako zanimljiva prilika da dobijem uvid u korporacijsku atmosferu i ljude koji marljivo rade u svojim odjelima.

Te zime bila sam posebno boemski raspoložena. Svaka situacija donosila bi nove mogućnosti upoznavanja ljudskih duša i filozofiranja o smislu života. Nakon završene akademije za mjuzikl radila sam u nekoliko kazališta i družila se s grupom tespijanaca s kojom sam se često našla na popisu uzvanika na premijerama velikih, malih i pokusnih predstava. U slobodno vrijeme pisali smo poeziju, pjevali u kabaretskim klubovima, gledali strane niskobudžetne filmove i posjećivali galerije u poznatoj gradskoj četvrti SoHo. Čitali smo djela filozofa i mudraca i nalazili se u malim kafićima gdje bismo raspravljali o duhovnosti, umjetnosti i svrsi postojanja.

S predzadnjega kata visokoga nebodera, na kojem se nalazio ured u kojem sam toga tjedna radila, imala sam odličan pogled na njujorške ulice i neprekidne kolone ljudi i žutih taksija koji se cijeloga dana nekamo žure. Iz moje perspektive činili su se malima i beznačajnima. U isto vrijeme znala sam da je svaka od tih točkica jedan život s jednako važnim problemima, tugama i radostima, s obiteljima i voljenim osobama. Svaki čovjek je iz svoje perspektive vrlo bitan. No s istoga prozora vidjela sam zgradu još višu od ove u kojoj sam se ja nalazila i pomislila kako netko s još višega kata gleda dolje na nas – i kako iz njihove perspektive i ja postajem samo jedna točkica.

Osjećajući se potpuno beznačajnom u toj spoznaji, a i u okruženju nekoliko milijuna ljudi velikoga grada, razmišljala sam o Bogu koji nas sve jednako vidi, kojemu smo svi jednako važni, i koji nam tako silno želi pomoći da se riješimo straha i predamo se Ljubavi.

 Naučiti ljubav

Jednoga kasnog poslijepodneva, nakon što su šefovi i asistenti otišli doma, ostala sam sama na cijelom katu i izvadila knjigu koju sam dobila na dar za Božić: Prijeći prag nade, Ivana Pavla II. Čitala sam je s olovkom u ruci, podcrtavajući rečenice koje su me se posebno dojmile.

Bila sam mlada s puno pogrešaka i loših iskustava iza sebe koja su me učinila nesigurnom. Unatoč tome što sam se nakon samo tri godine u New Yorku dobro snašla i postigla značajan uspjeh, svejedno me bilo strah da negdje ne pogriješim.

Papa Ivan Pavao II., zapravo Karol Wojtyła, već je bio dio moga puta. Pjesma Krist na žalu koju sam prvi put čula samo nekoliko godina ranije bila je jedna od prekretnica moga duhovnog puta. U prijevodu Wojtyłine pjesme čula sam poziv: „O Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje rekoše ime. Odsad idem kamo šalješ me ti.” (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]