SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 30. 04. 2021. 09:25

Španjolski filozof Xavier Zubiri autor je, po skromnom mišljenju autora ovih redaka, jedne od najboljih knjiga iz područja koje nazivamo filozofija religije. Riječ je o njegovoj studiji Man and God. U njoj se Zubiri dotiče teme koju možemo formulirati u jednu misao: nije nam se dogodio zaborav bitka, nego nam se dogodio zaborav Stvarnosti.

Piše:
Oliver Jurišić

Teško je nadmašiti genijalnost onih nekoliko stranica koje Zubiri posvećuje pitanju ateizma kao fenomenu razumijevanja pojma stvarnost. Zubiri će zaključiti da je ateizam zaborav Stvarnosti. Postoji Stvarnost kao nekakav apsolut. Stvarnost koja prethodi bilo kakvom bitku, bilo kakvoj metafizici, bilo kakvom realizmu. Zubiri ide puno dalje od onih uobičajenih filozofskih rasprava o postojanju stvarnoga svijeta, epistemoloških nadmudrivanja o tome kako znamo ili ne znamo da je nešto oko nas stvarnost, a ne iluzija. Pojmom Stvarnost kao da se trudi naznačiti da postoji nešto ili netko što prethodi bilo kakvom filozofskom i teološkom promišljanju. Postoji i stvarnost pisana malim slovom. Ona u koju pripada čovjek i njegovo postojanje, svijet u kojem egzistira, drugi koji oko njega žive. Ona koja je ograničena, nestalna i sklona tome da nas prevari i zamagli nam pogled na Stvarnost koja prethodi svim egzistencijama i metafizikama.

Daleko od toga da Zubiri kategorički tvrdi kako je Stvarnost identična onomu što u kršćanskoj teologiji opisujemo kao osobu Boga. Zubiriju je dovoljno doći do sugestije da postoji Stvarnost koja prethodi bilo kakvom postojanju i bitku i da postoji stvarnost kao ona koja ovisi i temelji se na Stvarnosti. Stvarnost je apsolutna i stvarnost je relativna. Povezivanje relativne stvarnosti (čovjeka) do mjere apsolutne identičnosti sa Stvarnošću (Bog) Zubiri će označiti kao jedan od temeljnih uvjeta nastanka bilo kojega oblika ateizma.

Beskonačan proces

Zašto početi tekst o oproštenju s mišlju poput ove? Postoji beskonačan broj načina da se govori i piše o oproštenju. Beskonačan broj početnih pozicija, premisa i uvjerenja. Ovaj uvod tek je jedan od mogućih izbora koji neće razriješiti sva pitanja i dileme oko fenomena oproštenja. U pitanju je jedno od mogućih polazišta prema nesavršenom i nedovoljnom razumijevanju. Postoji oproštenje kao milosrdno-lažni fenomen i postoji oproštenje kao pravedno-istiniti fenomen. Jedno od njih je moguće tek kao iluzorno i ništa više. Drugo je moguće kao stvarno, ali i za nas  neugodno i strašno. Oproštenje je događaj koji se ne može okončati. Već u Isusovoj igri s biblijskim brojem sedam kada Petru odgovara na upit koliko puta treba oprostiti svome bratu, primjećujemo da je riječ o beskonačnom procesu. Iskustvu koje se ne može završiti. Sličnu misao otkrivamo kada Isus na križu moli Oca da oprosti onima koji ne znaju što čine. Odmah se hvatamo za objašnjenje kako je ovdje oproštenje okončan proces jer se to traži za one koji ga razapinju. Međutim, Isusov zaziv da bude oprošteno može se protegnuti i na sve nas koji dolazimo kasnije. Ne treba li i nama biti oprošteno jer ne znamo što činimo misleći da kada činimo zlo i grijeh činimo dobro? Iako nismo stvarni sudionici raspeća, ostajemo sudionici i činitelji zla na drukčije načine. Ponekad užasno kreativnije od raspinjanja jednoga čovjeka na križ.

Oproštenje kao događaj koji se ne može okončati odnosi se na... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]