SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 25. 09. 2020. 09:07

Svojim je nastankom čovjek vezan za okoliš u kojemu živi, a koji je nastao tisućama godina prije nas, gladnih i gramzivih ljudi. Čovjek je u početku živio u skladu s prirodom uzimajući od nje ono što je nudila. Onoga trenutka kada je pomislio da može prirodom gospodariti i koristiti je kao sredstvo za bogaćenje, promijenio se i odnos prema prirodi.

Piše:
Dalibor Ballian

Nerijetko gledamo slike kako se jedan obogatio, a mnogi drugi su postali siromašni. Toga je bilo od samih početaka povijesti. Mudri car Salomon, koji se spominje i u Bibliji, stekao je ogromno bogatstvo krčeći cedrove šume te trgujućim drvetom i drvnim proizvodima sa starim Egipćanima. Oni su, naime, trebali cedrovo drvo i ulje zbog svojih spiritualnih vrijednosti pa su tako šume cedrova nestajale da bi danas na Bliskom istoku bile zamijenjene kamenitim pustinjama.

Međutim, time nisu nestale samo šume nego i različite vrste životinja. Gdje su lavovi spominjani u Bibliji? Danas se vide tek na reljefnim slikama Bliskoga istoka. Nestali su prekomjernim lovom, a ovakvih je primjera i na drugim područjima na kojima se razvijala ljudska civilizacija.

Kao primjer spomenimo Mezopotamiju, zelenu šumovitu ravnicu o čijim se šumama čulo već u Epu o Gilgamešu, potom dolinu Nila u Egiptu i Inda u Pakistanu ili pak dolinu rijeke Jangce u Kini. Danas su ovo obešumljena područja, napučena uglavnom siromašnim stanovništvom i slove kao izvori mnogih bolesti tijekom povijesti.

Od postanka do danas

Danas je teško razumjeti kako je Sahara do prije dvije tisuće godina bila žitnica iz koje se žitom opskrbljivao stari Rim, a sada je neplodna suha pustinja. Pa i danas vidimo kako je kišna šuma Amazona pred nestankom samo zbog ljudske pohlepe i gramzivosti. Čovjek luta tijekom povijesti, bježi u nepoznato i umjesto da se vraća prirodi on se od nje sve više udaljava.

Sjetimo se kako su mnogi grčki, a djelomično i rimski filozofi prirodu promatrali, filozofski razmatrali i bilježili zanimljive stvari jer se i tada priroda smatrala nepresušnim izvorom resursa koje čovjek koristi. Razvojem rimskoga društva prirodne resurse počinje koristiti i industrija, pokreću se veliki rudnici, krče se šume za povećavanje poljoprivrednih površina, a dobit se akumulira kod veleposjednika koji su inače gospodarili ogromnim imanjima na kojima su radili robovi.

Uslijedile su velike promjene u Europi i svijetu dok se istovremeno o prirodi malo brinulo. Pa ipak povijest bilježi kako svijest o prirodi nije potpuno izgubljena, osobito kod onih naroda koji su ovisili o šumi. Stoga nije rijetkost da su mnoge vrste drveća ili biljaka nazivane čak i svetim vrstama kao što su tisa, lipa i hrast kod Slavena. Na zapadu Europe to je bio hrast lužnjak, osobito cijenjen kod starih Gala.

Nedugo zatim Europu potresaju ratovi i bolesti, a najhrabriji odlaze u križarske ratove. Na jednom od pohoda našao se i Giovanni Francesco Benardone, kasnije poznat kao sveti Franjo Asiški koji prepoznaje otuđenost čovjeka od Boga, ali i prirode, što ga potiče da se povuče u osamu u prirodi. Svojim radom, zalaganjem i propovijedanjem pokušava čovjeka vratiti na pravi put i izmiriti ga s prirodom. Svojim povlačenjem u prirodu asiški je svetac rado provodio vrijeme sa šumskim životinjama i neprestano je ukazivao na sklad koji treba vladati između Boga, čovjeka i prirode. Iako je posijao sjeme na plodno tlo i imao mnogo sljedbenika, burna europska povijest koja je uslijedila i sa sobom donijela ratove, najezde i osvajanja s istoka, misao o tom skladu stavila je na margine. A Franjino zalaganje za... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]