Početna stranica » Slobodna od

Slobodna od

161 pregleda

„Mama, oprosti mi što sam udario brata. Nisam htio. Molim te daj mi neku kaznu, kao na primjer tjedan dana bez igrica”, veli mi tada petogodišnji sin u suzama, „to mi je lakše nego da moramo razgovarati.”

Čak i kad su sinovi bili vrlo mali, nisam ih kažnjavala za pogreške nego sam uvijek željela da mi sami kažu razlog zbog kojega su napravili neku lošu odluku. „Razljutio me. Nije me htio slušati”, obrazložio bi mi mališan. „Ok. Razumijem. Ljutnja je prirodan osjećaj koji sam po sebi nije loš. Ponekad nam je ljutnja korisna jer nam skrene pažnju na nešto što je zaista nepravedno pa onda to imamo prilike promijeniti. Ali nije dobro udariti nekoga iz ljutnje. Što si mogao napraviti umjesto da si ga udario?” upitam ga smireno. „Reći tebi?” odgovori mi pitanjem gledajući me ravno u oči. „Ako misliš da sam ne možeš pronaći način na koji ćeš mu objasniti da te nešto ljuti, onda je najbolje potražiti pomoć odrasle osobe”, nasmijem mu se potvrdno.

Kad sam jednom prilikom podijelila ovaj proces odgajanja djece s drugim roditeljima, nekolicina je oštro prigovorila kako djeca moraju biti kažnjavana jer inače misle da su slobodni raditi što hoće bez da snose posljedice. „Bol i strah od kazne je najbolji motivator dobroga ponašanja”, netko je rekao, na što se razgovor usmjerio na temu današnje mladeži i svijeta koji ide „u propast” jer se ljudi više ne boje Boga i konačne kazne – vječnosti provedene u paklu.

Naravno, ovaj proces odgajanja zvuči puno lakše kad ga prepričavamo, nego kad se nađemo u situaciji u kojoj smo i sami uzbuđeni ili ljuti ili možda čak i uplašeni. Potrebno nam je vremena, živaca i sabranosti da sjednemo s djetetom i u miru mu pomognemo da shvati uzrok svojega ponašanja. Kad smo i sami umorni, pod stresom ili kad nam se recimo žuri na posao, puno je lakše izvikati se, dati „packu” djetetu i zabraniti mu da ide van ili oduzeti mu dragu igračku na nekoliko dana. Ali tada ono možda nauči da je to što je napravio kažnjivo i ne želi to više ponoviti, ali ne shvaća što ga je unutar njega samoga dovelo do toga djela. Bol i strah od kazne možda postanu motivator dobroga ponašanja, ali često se razviju u dublju bol i strah u kojoj onda ostajemo zauvijek zarobljeni. Ta bol i strah tada postaju prepreka koja nam brani da se ikad slobodno predamo Ljubavi i živimo iz nje.

Uz to, dijete „nauči” da su sami osjećaji kao što su ljutnja, bijes, očaj, strah, samoća, izoliranost, neshvaćenost – a iz kojih često napravimo loše odluke – loši i kažnjavajući. I roditelji i djeca propuste priliku da nauče o razlozima zbog kojih osjećamo te neprijatne osjećaje, a i mogućnosti pronalaženja mirnih i konstruktivnih rješenja za situacije u kojima se ti osjećaji pojave.

Grijeh i kazna

„Nije bio moj izbor da se bavim prostitucijom”, veli mi žena koja je godinama bila zatočena u trgovini ljudima. Prvi dečko joj je obećao ljubav koju u obiteljskom domu nikad nije imala. Uz njega se osjećala sigurnom i voljenom. Bio je nježan i pažljiv. Kad je i saznala da je ovisnik o drogi, nije ga mogla napustiti. Bio joj je sve. I ona je njega neizmjerno voljela. Pitao ju je da mu pomogne da nabavi drogu jer mu je ovisnost zadavala bol, a znao je da ona nema novaca. Ponudio joj je da spava s njegovim prijateljem koji će joj onda za tu uslugu dati paketić za njega. Iz straha da ga ne izgubi, pristala je. Osjećala se odvratno, povrijeđeno, posramljeno i poniženo. Da bi tada ublažila svoju bol, dečko joj je ponudio drogu i na taj način ju uveo u začarani krug iz kojega se dugo nije mogla izvući. Tijekom nekoliko mjeseci, dečko ju je počeo prodavati nekoliko puta na dan, a ona je sve više i više postajala ovisna o njemu i o drogi. Nekoliko puta je bila i uhvaćena i kažnjavana za prostituciju i drogu, ali nitko je nikad nije pitao kako se našla u svojoj teškoj situaciji. Nakon nekoliko godina takvoga života, samu sebe je mrzila i vjerovala da za nju nema nade. Kad bi joj vjernici koji bi ju vidjeli na ulici prišli i rekli da se ostavi grijeha i okrene Bogu jer ju Bog voli, nasmijala bi se skeptično – kako bi ljudi poput nje mogli biti dostojni Božje ljubavi?

U zatvoru je, tijekom programa koji je pohađala iz dosade i mogućnosti olakšanja kazne, čula rečenicu: „Što ti se dogodilo prije nego što si se našla u situaciji koja te je dovela do zatvora?” Nitko je prije nije pitao to pitanje. Počela je razmišljati, čitati materijale o osvješćivanju, osobnom rastu i ozdravljenju od traumatskih događaja iz ranoga djetinjstva i pohađati seminar na kojem su volonteri čitali Bibliju i vodili diskusiju o oprostu, grijehu, iskupljenju i bezuvjetnoj Božjoj ljubavi koju je Isus svojim životom pokazao kako izgleda u praktičnom smislu. Sjetila se roditeljskoga doma u kojem su se mama i tata neprekidno svađali, gdje je uvijek strepila i živjela u strahu. Prisjetila se kako je jednom prilikom pokušala zaštiti majku i suprotstaviti se ocu koji je onda i nju udario. Znala je da se želi osloboditi od ovisnosti o drogi i od čovjeka koji ju je držao zarobljenom previše godina. Ali kroz taj dublji rad spoznala je da je sloboda koju zaista želi puno dublja – željela je biti slobodna od poimanja sebe kao nedostojne ljubavi i normalnoga života koji joj roditelji nisu mogli osigurati. Bol i strah nisu bili njezini motivatori, nego njezina kazna.

Bezuvjetna ljubav koja oslobađa

Kad sam bila vrlo mlada, nisam razumjela zašto sam se uz svu svoju disciplinu, odlične ocjene i uspjehe, prečesto našla u situacijama u kojima nisam željela biti. Zašto sam ponavljala iste greške koje su me koštale emotivne i fizičke boli? Mrzila sam dio sebe koji, kao da nije imao sposobnost donijeti bolje odluke koje bi promijenile te moje destruktivne šablone. Pronašla sam nadu u katoličkoj vjeri koja je nudila koncept pokajanja i iskupljenja. Iz početka sam mislila kako će, kao čarobnim štapićem, pohađanje svete mise i redovne ispovijedi otkloniti sve moje probleme i osloboditi me od grijeha. Ali koliko god sam se trudila, moje ispovijedi s kojih bi odlazila s desecima Zdravo Marija i Očenaša, nikada me nisu uspjele osloboditi onoga što me je zapravo zarobljavalo – uvjerenje da nikad neću biti dovoljno dobra i vrijedna ljubavi.

U dnevniku sam tada zapisala stihove, kojima sam kao moje petogodišnje dijete, tražila „jednostavnije” iskupljenje – jer prihvatiti bezuvjetnu ljubav majke (ili Boga) koja nas voli i kad smo ljuti i kad nismo raspoloženi, kad ne napišemo zadaću ili donesemo krivu odluku – čini nam se preteško i prebolno.

„Stojim pred tobom k’o prekoreno dijete,
skrivajuć’ ruke prljave od grijeha.
Uzalud želim sklopiti vjeđe
A znam da me ipak tvoj pogled čeka.

Dopusti mi da te i dalje zovem
Da te trebam, da te se bojim
Kad pogriješim kazni me samo,
Al’ dopusti da te zauvijek volim.”

Čekajući tu „kaznu” koju bi mi Bog poslao, a koja bi me iskupila, provela sam puno godina u boli i strahu. Kad bi se i dogodile situacije koje su se naizgled mogle protumačiti kao „kazna”, Bog mi je bio najbliži. Tada bih najjače osjetila njegovu bezuvjetnu ljubav. Kroz te situacije, shvatila sam da samo ljubav potpuno oslobađa. Ljubav je najjača motivacija za promjene, a ne bol i strah.

Samo kada sjednemo s Ljubavlju i dopustimo joj da nas pita „Što ti se dogodilo?” i kad utišamo glas koji upire prst u nas i strogo nas pita „Što si napravila?” – tek tada zaista možemo iskusiti ozdravljenje i pronaći slobodu.