SADRŽAJ REVIJE
Objavljeno: 26. 03. 2021. 09:59

Pjesma Svakidašnja jadikovka nastala je u 1916. godini, dakle u vrijeme snažne Tinove političke aktivnosti koja nikako nije pretpostavljala samoću, stoga nije neumjesno pitanje Iva Frangeša: „Zašto je Tin, poslije Pariza, takav, što se dogodilo?”

Piše:
Luko Paljetak

Frangeš odgovara: „Tinova poezija, upravo za pariškog boravka, i svega što s tim boravkom veže, (…) postaje govor čovjeka koji se posve razočarao i kojega razočaranje dovodi do radikalnih zaključaka u čudesnim fantazmagoričnim pjesmama Na povratku i Maštovita noć. Društvena zbivanja i razočarenje s jedne, a intimna zbivanja s druge strane izazivaju patnju izraženu stihovima Svakidašnje jadikovke”. (I. Frangeš, Tinova Provansa, Zagreb 1986.) Sam Tin pak kaže: „Ah, patnja, patnja! Čitav je svijet njome ispunjen, čitav, sa jednoga kraja na drugi, (…) Ako se baci pogled na globus, vidjet će se da je zemlja ova pokrita ranama i modricama; betežni i ranjenici života sačinjavaju gotovo čitavo čovječanstvo. Krv se toči na potoke, uvijek se bori za pravo i pravicu; ratovi dolaze jedan poslije drugoga, te ih ima koji za sobom i sa sobom povlače glavobolju; a ima opet i ‘zubobolja srca’ (...). Kad se čovječanstvo promotri preglednim načinom, ne zna se je li ono više ludnica, bolnica, tamnica ili bludilište; u svakom slučaju neko strahovito mjesto. Tek rijetki pravednici dižu se da se samilošću i molitvom pričeste i otkupe stradanje cjeline; a njihova je žrtva krvava i neprestana. (…) Tako se i poezija i muzika rađa iz krvavih, iz neobjašnjivih grčeva srca i živaca: a sve ono što oko, uho i mozak uživaju kao Ljepotu, prošlo je kroz svijest kao razdiranje. Ljudska suza biva uzveličana i pročišćena, te postaje pronačelom Vjere i Umjetnosti; bezimeno se stradanje obraća u Ljepotu i Svetinju. Ne spominjemo Isusa Krista među ljudima, jer On bijaše nešto više; ali sjetimo se broja muka i iskušenja kroz koja prođoše Dante, Tasso, Camuse, Dostojevski, Strindberg, Pascal, Novalis, Leopardi, Beethoven, Nietzsche i drugi znameniti i moćni. U krvi je dakle, u neugodnosti mesa izvor, svijetli izvor, oduševljenja i otkupljivanja; dižemo se i uspinjemo po samome svojem padu. (T. Ujević, Ispit savjesti; u T. Ujević, Ljudi za vratima gostionice / Skalpel kaosa, Sabrana djela VI., Zagreb 1965.) „Iz takvih Tinovih osjećaja nastala je Svakidašnja jadikovka. Ako tome dodamo „problem Tinova odnosa prema ženama”, odnosno, konkretno, njegovu neostvarenu, nedopuštenu, zapriječenu ljubav prema Lucilli Vesnić, koja je tu, na dohvat ruke, preko puta, na prozoru susjedne kuće, a u isto vrijeme daleko kao na drugoj galaksiji; (…) provale silnog bola i upitanost na smislom ljudske sudbine uopće; značenje i vrijednost odricanja i bezbrojnih isposnika, pustinjaka i usamljenika; neizmjernost patnje čovjeka pojedinca i čovječanstva u cjelini − sve je to predmet i poticaj Tinove poezije iz faze Leleka i Kolajne.” (I. Frangeš, o.c.). Iz tog kolopleta misli i osjećaja, u tom kontekstu nastala je Svakidašnja jadikovka koja je teže shvatljiva bez poniranja u Tinov liturgički jezik, odnosno u onu duhovnu tradiciju unutar koje se Tinova lirika tih zbirki, pa dakle i ta pjesma, razvijala i oblikovala. Valja se zato složiti s Frangešom kada tvrdi da... (...)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]