Ruku na srce – i djeci su ferije već dosadile. Pa i roditelji pamte uzbuđenja s kraja ljeta kad se donose nove knjige i bilježnice, kad se mirisne olovke spremaju u pernice i kada se već izdaleka prepoznaju lica prijatelja i simpatija što stižu na nastavu. I tamo, dakako, rogobore protiv učenja i učitelja…
Mnogi roditelji ipak strepe. Kod prvašića se brinemo kako će se snaći, kod onih koji se nisu snašli brinemo se da ne zaglibe još dublje. Prije „Dana D” roditelji brižno po susjedstvu skupljaju obavijesti, možda i nazivaju poznanike u razne zavode za školstvo da doznaju insajderske informacije, pokušavaju ubaciti mališane kod teta i učitelja koji su na glasu kao dobri i izbjeći one zloglasne. Nekad se odlučuju i na udaljene škole i vrtiće, u nadi da su oni u drugom dijelu grada bolji od ovih preko puta, ili pak na privatne – sve u želji da će njihovo čedo kroz njih ući u život s manje trauma i više znanja.
A nije lako preživjeti školu, barem ne našu.
Moje dijete jednom je očajavalo uz knjigu – nije nikako moglo naučiti bilješku o Dobriši Cesariću. To me čudilo jer bilješka nije bila dugačka, a dijete ima sjajnu memoriju, pa sam ga zamolio da mi je pokaže. Pisalo je otprilike ovako: Dobriša Cesarić, veliki hrvatski pjesnik; pjesnik grada, ali i sela; pjesnik sjete, ali i radosnih trenutaka; refleksivan, ali i osjećajan...
Nasmijao sam se. Da se razumijemo, sve je tu točno, ali i posve besmisleno. Recimo, umjesto Cesarićeva imena možete napisati Tadijanovićevo, i ne morate nijedno slovo promijeniti. Da bismo se izvukli iz ustajale žabokrečine školskoga programa, potražio sam Cesarićeve pjesme na polici i zajedno s djetetom pročitao nekoliko: Slap, Malu voćku poslije kiše, Mrtvu luku... Zapravo ih i nisam morao čitati, znao sam ih napamet, toliko su pamtljivi njegovi melodiozni stihovi. Zar ne bi bilo bolje u školi pročitati pokoju pjesmu s djecom, da u život ponesu pjesnikove riječi, nego da umjesto nezaboravne glazbe štrebaju nezapamtljivu definiciju, suhu poput suhe šljive?
Jednom sam prilikom teglio gradom vreće svježih knjiga i radnih bilježnica svojih osnovnoškolaca. Za njih sam iskrcao tisuću ili dvije kuna, a samo iz hrvatskoga jezika bilo je pet knjiga: čitanke, gramatike i zbirke radnih listova. Za peh prošao sam uz kafić gdje su za stolom sjedila dva moja profesora s fakulteta, povjesničara hrvatske književnosti, usto i akademika. S njima je bio jedan od najvećih znalaca hrvatskoga jezika, suradnik na prijevodu Biblije. Prepoznali su me i počeli mi se kreveljiti, 'vuci vole kad nemaš škole' i slično.
– Dragi akademici – rekao sam im spustivši preteški teret – u radnoj bilježnici traže klince da nabroje šest upotreba instrumentala. Znate li ih vi?
I dva akademika i jedan redaktor Biblije nisu znali zajedno skupiti tih šest instrumentala, a ne znam tko bi ih uopće i zašto trebao znati. Međutim, ta i slične suludosti rutinski se traže od djece u osnovnoj školi.
Udžbenički farizeji
Dok na nejaku djecu svaljuju terete koje ne mogu nositi ni najsnažniji odrasli, autori knjiga uzimaju si luksuz da uopće ne razmišljaju o jeziku. Na primjer, u prvom razredu podučavaju djecu slovu M uz sliku tramvaja, a nitko ne kaže ni djeci ni roditeljima da glas M u riječi 'tramvaj' uopće ne postoji. Izgovorite tu riječ i primijetit ćete da se između A i V usnice ne spajaju, nego se izgovara neki neodređeni nazalni glas koji bi mogao isto tako biti i N.
Ispričavam se ako gnjavim, ali profesor sam hrvatskoga, pa mi dopustite samo još jedan ekskurs. Naime, u hrvatskom standardnom jeziku u akuzativu postoji razlika između živoga i neživoga pa se zato kaže da smo vidjeli 'čovjekA' (jer je to nešto živo), ali smo istovremeno na njemu vidjeli 'šešir' (a ne 'šeširA', tako kažu kajkavci). Tu užasno važnu stvar djeca uče uz sliku duha koji predstavlja neživo – ali to je baš pogrešno jer se 'duh' u hrvatskom sklanja kao da je živ: mi kažemo 'vidio sam duhA' (a ne 'duh'), a kao da su živi, sklanjaju se još i 'vampir', 'mrtvac' i 'kostur'.
Takve promašene ilustracije više su od ilustratorovoga gafa. One otkrivaju dvije stvari. Prva je da autori udžbenika istovare gomilu gradiva u knjige bez ikakva razmišljanja – sve je u tim knjigama točno i savršeno besmisleno. Primjerice, djeca iz godine u godinu uče izravni objekt i muče se s njim, netko naštreba da je uvijek u akuzativu, a netko i ne, ali ni u jednoj knjizi ne piše zašto predikati trebaju izravni objekt. A trebaju ga iz jednostavnoga razloga: zato što su bez njega nerazumljivi! Naime, glagol raditi ima jedno značenje ako kažemo da netko 'radi cipele', a drugo ako kažemo da 'radi gluposti'. 'Cipele' i 'glupost' u ovom su slučaju izravni objekti. Kojem od ta dva značenja je bliži izraz 'raditi udžbenike', prosudite sami.
Ne smiješ
Osim što se brdo definicija svali u knjige kao na mrtvo magare, i koncept učenja materinskoga jezika je promašen. Hrvatski se u Hrvatskoj uči kao da je strani jezik, a to je šašavo jer svi znaju i sklonidbe i konjugacije – naučili su ih u vrtiću. Škola bi im trebala pomoći da razviju sposobnost izražavanja, a ne im utuvljivati egzotične instrumentale. No čitava kultura hrvatskoga jezika ne ide za otvaranjem, nego za zatvaranjem: u sto godina napravili smo dvadeset različitih pravopisa, ali nijedan rječnik sinonima koji bi pomogao ljudima da povećaju vokabular. Svi naši jezični savjetnici uvijek prvo kažu: Ne smiješ.
Kulturi govora pomogla bi kultura čitanja, ali i ona je u školi naopako postavljena. Pisac i sveučilišni profesor Pavao Pavličić jednom je napisao da je suludo mlađim učenicima davati, recimo, Božanstvenu komediju, koju i profesori teško razumiju, a onda pred maturu suvremenu književnost koja je djeci po jeziku i temama bliža – ako čak ne ispadne posve jer se uvijek kasni s programom. Bolje bi bilo, tvrdio je Pavličić, obratno: da se počne s nečim zanimljivim i privlačnima pa onda, malo-pomalo, dođe do teškoga.
Recimo, do Judite. Jedan profesor s fakulteta, koji je doktorirao na Maruliću, priznao mi je da neke stihove Judite uopće ne razumije. A kako da se onda školarci kroz to probiju! Zato je još davno onaj znalac s početka teksta preveo hrvatske klasike na suvremeni jezik – i umjesto čestitki pokupio grdnju. To vam je hrvatsko obrazovanje: Hektorovića i Držića morate čitati u originalu, makar ih ne razumjeli, ali Šenou (kojega biste razumjeli) nikad nećete dobiti izvornoga, nego žestoko lektoriranoga, kako ne biste saznali da je bio zagrebački kajkavac, a ne štokavac s Vukom Karadžićem kao uzorom.
Serijski mjenjači škola
Imam ja primjedbi i na sadržaj drugih školskih predmeta, ali to sada nije važno jer roditelji ionako ne mogu utjecati na sadržaj nastavnih planova i programa. Pitanje je kako da se u svemu tome snađe čovjek koji premalo zna o odgoju?
I kako da pomogne djeci?
Sina i kćer najprije smo upisali u privatni vrtić, ali bio je skup i tijesan; onda smo prešli u državni, ali kći cijelu godinu nije tamo htjela ići pa smo je držali doma; iduća kći je imala separacijski strah pa je krenula u vjerski vrtić; taj nam se tako svidio da smo treću kćer predbilježili dok se još nije bila rodila; sin i najstarija kći su krenuli u jednu školu, ali smo se preselili pa su nastavili u drugoj s kojom smo bili svi puno zadovoljniji, a i nastava je bila uvijek ujutro; onda je škola zaprijetila da će početi s radom u dvije smjene pa smo pobjegli u treću; četvrto dijete sad nam ide u četvrtu školu…
Kad čovjek nešto napravi drugi put, naziva se recidivistom. A kad to počini i treći put, ubrajaju ga u serijske.
Mi smo serijski mjenjači škola.
Svi ti događaji ne bi stali u šest svezaka enciklopedije, ali sažetak je ovo: teško je pogoditi kada mladež bježi od obveza, a kada ih netko s nepravom maltretira; kada ih treba stisnuti da daju sve od sebe, a kada pustiti jer su već dali. Paul Jean je rekao da se djeca i satovi ne smiju neprestano navijati, valja ih pustiti i da idu.
Jer naša škola prečesto, da posudim aforizam Marka Twaina, samo ometa obrazovanje djece. Zato mi apel hrvatskoga ministarstva prosvjete za cjeloživotnim obrazovanjem zvuči kao gorka šala: naravno da vam treba čitav život da nadoknadite štetu koju su napravile njihove škole.
Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.
