Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 11:14
Pruži, dosta si primao, saslušaj, dosta si govorio, ponesi, dosta te se nosilo, jer zbilja, veliko je zadovoljstvo onoga tko daje, ali i onaj koji je baš uvijek za tebe tu i takav, podložan, na raspolaganju, raširenih ruku i otvorena srca, ima potrebu da primi, da govori, da ga se ponese i nosi, zar ne?

I da sam Bog i da mogu svijet napraviti onakvim kakvim želim, ništa ne bih mijenjao. Neka ostane točno ovakav kakav je, jer u tom svijetu imam tebe.

Kakva misao! Bože, kakvo bogatstvo za onoga kome je upućeno.

Toliko je toga stalo u ta dva reda znakova. Stala je zahvalnost, uvažavanje, sagledavanje i razumijevanje cijelog niza događaja i postupaka, stalo je priznanje… Stala je i sreća i tuga, razočaranje i uspjeh, stao je život u svom punom opsegu. Čitav život jedne osobe, sve ono što ju čini baš takvom.

Čovjek nije tek odlomljeni komadić stijene koji luta beskrajnim mračnim svemirom, zaboravljen od svih, nošen samo inercijom pa kud i kako stigne, i svakako, ako uopće ikada ikuda stigne… Postojimo s razlogom, svrhom i odgovornošću za svoje postupke. Svatko je dio životnog mozaika, ma kako malen, sićušan i činilo se, na samom rubu istoga bio, ako ga nema primijeti se, još kako. Stabilnost, samim tim i ljepota svih ostalih kamenčića biva narušena.

Svakim danom, svakim svojim postupkom, dorađuješ, oblikuješ mjesto oko svog kamenčića. Definiraš ga na taj način i istovremeno postaješ potporanj onome do sebe.

Najbližem do sebe…

Onom nekom, u tom mozaiku, kome si bitan sadržaj svakoga dana, kao što bi i on tebi trebao biti. Onom nekom, visokom ili niskom, starom ili mladom, neobičnom ili običnom, na prvi pogled, a da baš takav ili takva tebi odgovara. Nekome tko je za tebe uvijek tu, oslonac.

Nekome tko ti i šutnju razumije, jednostavno zna…

Nekome s kim se najslađe i najglasnije smiješ i to često i slučajno, a najviše, nekako, kad je najteže (ili tada više primjećuješ sreću?). Razmišljaš li nekada o tom čovjeku, o tome koliko si u biti sretan jer imaš puno, jako puno? Jesi li i svjestan toga?

Postojimo s razlogom, svrhom i odgovornošću za svoje postupke. Svatko je dio životnog mozaika, ma kako malen, sićušan i činilo se, na samom rubu istoga bio, ako ga nema primijeti se, još kako.

Je li kiša prvo što primijetiš kad pogledaš kroz prozor ili su to ljudi… Primjećuješ li uopće ljude? Tužne i sretne, usamljene i ozbiljne, zadovoljne i duboko nesretne… same, puno ih je samih. Glume neke željene živote, dorađuju priče i događaje onako kako bi željeli da se stvarno i dogodilo. Tek u trenutku kad misle da ih nitko ne gleda oda ih pogled, tužan i prazan, kao i grčevito stisnute šake, bez obzira na to drže li nešto ili su i one zapravo prazne.

A ti? Jesi li svjestan sreće, čarobne privilegije, da živiš obasjan suncem nečije pažnje, da te grije nečiji obzir darovan baš tebi, toplina postojanja, baš za tebe? Ili je to za tebe nešto, tj. netko, tko se podrazumijeva? Netko čije si postojanje, kad bolje razmisliš, davno prestao primjećivati? Znaš li da se moglo dogoditi da kamenčić u mozaiku, baš onaj ključni, pored tebe, nedostaje i da ti je hladnije, da si nesigurniji, nestabilniji nego što si sad?

Istina, apsolutna ravnoteža ne postoji, čak ni kod najsavršenijeg mozaika. Stoga, ako jako, jako pažljivo i iskreno promatraš, uočit ćeš - neki su kamenčići više naslonjeni na druge, a drugi više pridržavaju, bivaju uporište i sebi i onome do sebe. Zašto je tako? Valjda da život ne bi bio prejednostavan, predvidljiv. Na taj način dobivaš priliku za korigiranje, popravljanje samog sebe,  priliku da primijetiš, priznaš, nešto poduzmeš, ispraviš, dok je vrijeme, dok ima smisla.

Jesi li kamenčić koji se naslanja ili onaj koji pridržava? Zatečen si vlastitim odgovorom? Ne slažeš se? Misliš li da je to konačna, Bogom dana, podjela uloga, s kojom se onaj drugi bespogovorno slaže? Zar zbilja misliš da stalno podupiranje, bez imalo odmora i iskrenog priznanja, obzira, ispunjava čovjeka i čini ga sretnim?

Pokušaj, ali iskreno koliko je god to moguće, sagledati  situaciju, raščlaniti događaje i postupke i samo će ti se kazati, znati ćeš.

Iznenadit ćeš se, sigurna sam! Zastani na trenutak, ne prijeđi preko toga. Nemoj da to ostane izgubljeni, a potencijalno ključni, trenutak tvoje spoznaje koji je mogao, a nije, promijeniti puno toga. Usrećiti, popraviti život osobe do koje bi ti trebalo biti najviše stalo. Zar to nije vrijedno razmišljanja i zastajanja?

Vrijeđajući, dovoljno je i neuvažavanjem, dakle nečinjenjem, osjećaje i potrebe drugoga, definiraš sebe kao neobazrivog i sebičnog čovjeka. Jesi li stvarno takav ili si ostao iskreno zatečen nakon što si rezimirao vlastite postupke? Možda si ipak, samo brzoplet i mrvicu površan prema tom dragom, dragom čovjeku do sebe?

Živiš u svijetu podrazumijevanja, kažeš! To ti je opravdanje?

Danas se, stvarno, podrazumijeva imati i biti. Podrazumijeva se zdravlje. Podrazumijevaju se i ljudi. Dobri i dragi ljudi se, nažalost, sve više podrazumijevaju u površnom svijetu pogrešnih prioriteta, dok one druge smatraš nedostižnima i trčiš za krivim uzorima…

Vjeruješ li da ideš budno kroz život ili si svjestan da često ne vidiš, da ne želiš vidjeti? Živiš li stvarno s čovjekom s kojim dijeliš životni prostor ili samo živiš pored njega? Još je na vrijeme, uvijek je danas bolje nego sutra, ikad nego…

Baš nikad nije kasno za učiniti dobro. Ne trebaš nadnaravno da se dogodi čudo. Ne traži čudo izvana. Čudo je u tebi. Ti imaš moć utjecaja na svijet oko sebe puno veću, silniju, nego što i sanjati možeš. Jer…

Čudo si ti. Svatko od nas.

Prenesi dio tog čuda, dio te ljubavi, na svijet oko sebe i prelit će se kao bistra voda iz životnog korita u ono do njega. Nastavit će se tako u nedogled, mijenjajući tijek svijeta zauvijek.

Pruži, dosta si primao, saslušaj, dosta si govorio, ponesi, dosta te se nosilo, jer zbilja, veliko je zadovoljstvo onoga tko daje, ali i onaj koji je baš uvijek za tebe tu i takav, podložan, na raspolaganju, raširenih ruku i otvorena srca, ima potrebu da primi, da govori, da ga se ponese i nosi, zar ne?

I, da, stavi kamenčić u cipelu. I kad ti je najbolje! Čisto da razmisliš…

Izvor:
Svjetlo riječi