Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 14. 06. 2017. 10:48
Koliko je važno imati odgojenu i valjano usmjerenu mladež pokazuje svakodnevica i zbivanja u društvu. Danas su mladi izloženi mnogobrojnim izazovima i opasnostima. Ako u svojim domovima, prvenstveno, pa potom i odgojno-obrazovnim institucijama, ne prime prave zasade i vrednote, teško će se moći othrvati svemu što ih čeka na njihovu putu odrastanja. 

Obrazovanje je, srećom, postalo obvezno. Nisu davno bila vremena kad su roditelji bili spremni i kaznu platiti – samo da djecu ne šalju u školu. Bojali su se da će se ona otuđiti od njih i otići u svijet. Posebice su postojale predrasude vezane za školovanje ženske djece i još uvijek se čuju razmišljanja kako njima ne treba obrazovanje, jer ih ono samo kvari i utječe na osjetljivu žensku dušu. A što gore utječe od neukosti i neznanja?!

U jednom članku iz 1913. godine, koji se bavi ženskim obrazovanjem u Europi i kod nas, jedan učitelj navodi da su se u to doba javljala dva različita stajališta. Jedno je promoviralo ideju da se ženama dozvoli potpuna sloboda akcije i ingerencije u svim pitanjima koja su dotad bila isključivo pravo muškaraca, te da ih potpuno š njima sravna. Drugo je bilo znatno drukčije i niječe ženama svako pravo i sposobnost da se miješaju u one poslove, koji su po shvaćanju dotičnika, isključivo i neosporivo pravo muškoga spola, stoji u članku.

Muškarcu fali...

Pristalice prvog stajališta su smatrali da je žena kao članica ljudskog društva, osoba kojoj se nameću tolike dužnosti a posebice one koje se tiču uzgoja čitavih pokoljenja, te da već i zbog toga ima pravo biti ravnopravna muškarcu i s njim zajedno djelovati na dobrobit društva. Oni su, također, isticali da je ženama dugo bila nanošena golema nepravda, jer ih se držalo po strani i ništa ih se nije pitalo, niti ih se uključivalo u bilo kakvo donošenje odluka a kamoli pitanja od državnih važnosti. Slijedeći ovakvo gledanje, iznosili su i zaključke poprilično smione za ono doba, a danas sasvim jasne i svrsishodne. Mnogobrojni neuspjesi u mnogim granama upravnog rada, koji su isključivo vogjeni od muškarca, izviru iz toga što žene, kao takove, nisu u njima sudjelovale, te je tim načinom pomanjkala jaka jedna poluga, koja bi svojim uplivom mnogo koješta bila na bolje okrenula.

Jasno je da se ovdje ukazuje na tankoćutnost i praktičnost žena, jer su one suočene sa stvarnim problemima i najbolje su znale što nedostaje i što bi trebalo mijenjati. Međutim, nije ih se čulo i nije im se davalo pravo. Ovi hrabri pojedinci toga doba, usprkos silnim otporima većine tadašnjeg društva, ipak nastavljaju: ma koliko muškarac bio uopće intelektualno jači od žene, to još uvijek njemu fali dublje shvaćanje, onih intimnih psihičkih zakona, koji imaju svoj izvor u osjećajima, a koje žena već svojim samim instinktom pogagja.

Jasnoća kojom su žene razumijevale svakidanje situacije bez ikakva pitanja pokazivala je zainteresiranom promatraču da ih se treba pitati i njihovo mišljenje uvažavati, jer one osjećaju i kad nisu sigurne da razumiju uzroke nekih zbivanja. Djeluju instinktivno, pogotovu ako se radi o njihovim potomcima i njihovoj zaštiti.

Nije žena „drugog reda”

Predstavnici koji su zastupali drugo mišljenje ili, kako ih autor naziva, konservativni elementi preporučivali su ženama da se drže okvira svoje prirodne djelatnosti i da tu vrše svoja prava kao majke i domaćice, smatrajući da dalje od šporeta ne treba ići. Zahvaljujući ovakvu većinskom mišljenju toga doba, žene su, dok je sve napredovalo i razvijalo se, stajale uvijek sred primitivnog načina života (...) i boravile svoj vijek, vijek jednoličan i monoton, od kolijevke, do motike. Koliko je odgoj važan i koliko su odgojne intencije bitne i utjecajne kazuje i tadašnji položaj žena i shvaćanje njihove uloge u društvu. Na ženu se gledalo kao na neko prikraćeno biće kojemu je osnovni zadatak bio brinuti o kućanstvu te mnogobrojnoj čeljadi. O nekim njenim slobodama nije moglo biti ni govora. Prirodno je dakle, da se u njima nisu onda mogle ni ragjati ideje višeg reda, ni kojekakve tendencije, koje bi išle za revendikacijom svojih prava. Žena u ono doba nije ni shvaćala riječ 'pravo', s jednostavnog razloga, što ga nije u ničemu ni imala. Kruti egoizam muškarca u svoj njegovoj surovoj formi, prevlagjivao je po svuda i nije uopće dozvoljavao da mu ko protuslovi. Takvo abnormalno stanje stvari potrajalo je vrlo dugo, te je nepovoljno djelovalo na afektivni i intelektualni razvoj žene.

Nije, dakle, čudno da se ženu smatralo osobom drugog reda, intelektualno slabom i nedovoljno poduzetnom, kad je ona to i bila, zahvaljujući postavljenim normama i pravilima ponašanja, koji su je sputavali i gušili. Naravno da je i odgoj koji je ona prenosila na svoje potomke bio identičan onomu koji je i sama primila, jer drugih načina nija poznavala. Uskraćeni su joj bili pristupi knjigama, obrazovanju, upoznavanju drugih i drugačijih te je ona jednostavno ostajala usamljena u svom svijetu, nepoznata sebi i drugima.

Samo slobodan čovjek može odgojiti slobodnog čovjeka. Ako je bilo koji akter u odgojno-obrazovnom procesu sputan i određen nekim postavljenim normama koje ga zatiru ili mu strogo određuju načine mišljenja i življenja, onda je teško govoriti o valjanom odgoju i poštenom uzajamnom odnosu

Da bi majka kroz odgoj utjecala na svoju djecu, potrebno je poznavanje metoda i načina odgojnog djelovanja prikladnog za određeno vrijeme. Ono koje se prenosi s koljena na koljeno nije dostatno, jer svaki naraštaj nosi svoje posebnosti i da bismo ih razumjeli moramo ih proučavati, slijediti ih i prilagođavati se. Prirodi djeteta je potreban let, sloboda, poticaj, a to joj može dati samo jednako slobodna i otvorena duša koja ju najbolje razumije i koja se brine za dijete od najranijih dana. Čemu onda tu osobu sputavati kad je ionako dragovoljno sputana ljubavlju i brigom? Zašto joj ne dati svu slobodu svijeta, sve načine, postupke i djela kako bi što bolje izašla u susret novim naraštajima koji se prvo ugledaju u riječi, postupke i djela svojih roditelja, pa tek onda stanu slijediti druge. Ako je klica koju roditelji zasade dovoljno jaka, ne treba se bojati svijeta i njegovih zamki. Dijete će sačuvati vezu sa svojim prvotnim zasadima i znat će kako postupiti i u najtežim kušnjama. Ako smo mu ukazali povjerenje da ono samo od početka otkriva i razotkriva puteve svoga odrastanja, vodeći ga pri tom za ruku, ono će znati razlikovati dobro od zla, znat će dijeliti s drugima i pomagati im.

Samo slobodan čovjek može odgojiti slobodnog čovjeka. Ako je bilo koji akter u odgojno-obrazovnom procesu sputan i određen nekim postavljenim normama koje ga zatiru ili mu strogo određuju načine mišljenja i življenja, onda je teško govoriti o valjanom odgoju i poštenom uzajamnom odnosu. Tako je bilo nekad, a tako je i danas: Njezin je poziv inače velik i neograničen, njoj je priroda namijenila znamenitu i vrlo delikatnu ulogu, da na svojim koljenima uzgaja buduća pokoljenja i da im već u iskonu razvija urogjene i pobaštinjene sposobnosti duševne spram višim ciljevima čovječanstva.

Samo slobodan čovjek može odgojiti slobodnog čovjeka. Ako je bilo koji akter u odgojno-obrazovnom procesu sputan i određen nekim postavljenim normama koje ga zatiru ili mu strogo određuju načine mišljenja i življenja, onda je teško govoriti o valjanom odgoju i poštenom uzajamnom odnosu.


Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.
 


 

Izvor:
Svjetlo riječi