Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 06. 03. 2018. 09:11
Kraj stare i početak nove godine uvijek nas navodi na svođenje računa. Koliko smo i od koga zaradili, koliko smo naplatili, a koliko smo i kome dužni; što smo od naumljenoga ispunili, a što nismo, i hoćemo li to prebaciti na iduću godinu ili odustati; što smo naučili, a što zaboravili; u čemu smo se popravili, a u čemu stagnirali ili se pak pokvarili.

Prisjećamo se radosnih i tužnih događaja, rođenja i smrti, uspjeha i neuspjeha. Napokon, radimo planove za iduću godinu, što treba obaviti do proljeća, do ljeta, do jeseni i do zime – do idućega svođenja računa.

Iako vrijeme teče stalno i jednoliko, mi se hvatamo za datume i obljetnice kako bismo se lakše snašli u neshvatljivom. Podijelili smo vrijeme na dane i mjesece, na godine i razdoblja, i umišljamo da nam se ciklično ponavljaju, da stalno dolaze neki utorci i srpnji – a istina je da vrijeme struji kao rijeka i da se ne može dvaput ući u istu vodu jer je već daleko na putu prema ušću.

Kada su svetog Augustina pitali što je vrijeme, rekao im je da zna ako ga nitko ne pita, ali ako ga tko pita – ne zna. Zbunjuje taj život u stalnoj sadašnjosti u kojoj budući trenutak upravo dolazi, a sadašnji je već prošao. Pokušavamo naći neke odjeljke vremena, da barem shvatimo njegove dijelove, kad već ne možemo cjelinu, pa smo tako izmislili dane i godine. I obično na tom kraju, na dnu godine – a kažu da bi i riječ Badnjak mogla nastati od riječi 'dno' – svodimo račune.

Kraj godine je doista kao neka mala smrt, i uvijek se nadamo da će onaj stari, nespretni čovjek, pun mana i dugova, nestati, i da će nas od prvoga siječnja dočekati novi, obnovljeni i pun elana. Možda je zato baš siječanj najdepresivniji mjesec – jer se razočaramo kada se na Novu godinu opet probudimo u sebi i krećemo u novi dan poput Sizifa kome se kamen otkotrljao natrag u dolinu.

Svaki mjesec minuta

Kad utihnu božićna i novogodišnja slavlja, kad se darovi otvore, a omoti bace, kad gosti odu i mi se vratimo domu, kad se počnu osipati iglice s okićenoga drvca, nađemo se u utihnuloj sobi, osuđeni na same sebe, na introspekciju i potragu za izgubljenim vremenom. Dok mi tako misli vrludaju u ove spore i mirne zimske dane, sijevnula mi je misao: 'Kako bi moj život izgledao da traje samo jedan dan?' Nemajući pametnijega posla, dao sam se na računanje, ne napuštajući krevet i ležeći položaj. Uvijek sam volio matematičke zagonetke. Zagledan u strop, ubrzo sam odredio da svaka godina traje 15 minuta, pri čemu bi svaki mjesec moga života trajao malo više od minute.

Zamislio sam da sam se rodio jednoga lijepog ljetnog dana u 4 ujutro. Oko 5:30 pošao sam u školu, sa 6 godina. U gimnaziju sam se upisao s 14 godina, u 7:30. U 8:30 navršio sam 18. godinu pa sam otišao služiti vojni rok u JNA. U 8:45 sati upisao sam fakultet, inženjerski, a svoju buduću suprugu upoznao sam u 10:00 – bilo je to 1989., kada se počeo urušavati komunizam, a ja sam imao 24 godine. Diplomirao sam 1991., u 10:30, u 26. godini, baš kada je izbio rat. Nakon 15 minuta bio sam mobiliziran i do 11:00 demobiliziran. U 11:15 upisao sam drugi studij na Filozofskom fakultetu i bio ponovno mobiliziran. Srećom, do 11:30 rat je već bio gotov. Imao sam 30 godina, bila je 1995.

Vjenčao sam se u 11:45, prvo dijete rodilo se točno u podne, drugo u 12:30, treće u 13:30, a četvrto u 14:45. Diplomirao sam drugi put u 13:30, a doktorirao u 15:45. Sada imam 52 godine, što znači da je u mom danu života točno 17:00 sati – dan je još topao, ali sunce se pomalo priklonilo zapadu. Sa sumrakom doći će mirovina, s prvim zvijezdama starost, a tada se već valja spremati na počinak. U mojoj su obitelji dugo budni: majka i djed bdjeli su do ponoći, a otac i baka čak do 2 sata ujutro, ali čovjeka uvijek na kraju svlada san.

Naravno, uvijek je moguć i nenadan susret sa Stvoriteljem. Mogli bismo ga usporediti s pomrčinom koja može doći u bilo koji čas.

Kada su svetog Augustina pitali što je vrijeme, rekao im je da zna ako ga nitko ne pita, ali ako ga tko pita – ne zna. Zbunjuje taj život u stalnoj sadašnjosti u kojoj budući trenutak upravo dolazi, a sadašnji je već prošao

Račun je bio lagan, ali zbunio me na dugo vremena. Bilo je čudno vidjeti život ovako na okupu, kao u snježnoj kugli, jer smo uvijek rastegnuti kroz svoja sjećanja, a ona važna potiskuju dosadne godine. Godine najranijega djetinjstva i naoko beskrajnoga školovanja iz te su mi se perspektive činile vrlo kratkima – a koliko presudno i bogato značenje nose! Neke velike mladenačke ljubavi, zbog kojih se umiralo i uzdisalo, trajale su samo minutu ili dvije. S nekim važnim ljudima proveli smo tek koju sekundu. Čak se i strašno ratno vrijeme, i boravak u vojsci, naknadno čini podnošljivim – ta tko ne bi izdržao četvrt sata s nekim davežom. Otkriće da je najveći dio popodneva prošao u igri s djecom i u brizi za njihov rast i uspjeh, ispunilo me zadovoljstvom. Na koncu, blizina mraka što se spušta tek je rutinska činjenica i nema smisla pred njom zatvarati oči.

Vremena nikad dosta

Obuhvativši čitav svoj život jednim pogledom, zaključio sam da je za mnogi naš jad kriva naša predodžba vremena. Jer nije vrijeme neka bujica koja nas slijepo nosi niti je vrijeme neka vrijedna ruda koju treba crpiti dok je još ima i pretvarati u novac. Vrijeme našega života je kao neko more u kojemu slobodno plivamo – baš kao taj moj vedar ljetni dan koji sam zamislio. Svi trenuci toga dana obuhvaćeni su u našem sjećanju, i ona dragocjena minuta iz jutra bit će poput zvijezde kada otkuca ponoć.

U svakodnevnoj žurbi, vremena nam neprestano nedostaje. Kasni se na posao, kasni se s posla, nema se kada razgovarati s djecom, odgađa se čitanje knjige, sastanci se premještaju na drugi tjedan, gomila se neodgovorena pošta... Ali vremena zapravo uvijek ima, ono nam daje da dišemo i da se mijenjamo. Kasno je, ali nije nikad, glasi stih australskoga glazbenika i pjesnika Nicka Cavea u kojemu izvrće izreku bolje ikad nego nikad, koja je podrugljiva, jer ne mislimo zbilja da je dobro zakasniti. Ali ne može se zakasniti dok ima vremena, ne možemo umrijeti dok živimo. Možda je kasno da nekome kažemo da ga volimo, da nazovemo brata ili sestru, da se javimo prijatelju, da nešto naučimo, da nekud otputujemo... da, možda je kasno, ali još smo u vremenu. Da, možda bi bilo bolje da smo to učinili prije pet, deset ili dvadeset godina, ali ako to ne učinimo sada, nećemo to učiniti nikada.

Sve je dobro napraviti dok se još može jer ćemo s tim krenuti u vječnost. Nema veze što je kasno – upisano je u vremenu, što znači da će ostati zauvijek. 'Nikad' je smrt, a mi smo još živi. Naš dan još traje. Za neki prijelomni susret dosta je stotinka sekunde našega dana, a čak i najduža i najpraznija godina na koncu traje tek četvrt sata. Pozdravimo svoja sjećanja koja nam ovih dana naviru, jer ta smo sjećanja mi. Učinimo što je potrebno prije nego zaspimo, i zaspimo sretno, veseleći se tuđim divnim danima što dolaze.


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.


 

Izvor:
Svjetlo riječi