Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 06. 09. 2017. 09:49
Kroz nas, ne od nas, teku Ljubav i život. I kad jednom utišamo strahove i ego koji nas neprestano želi zaštititi od boli, onda nam više ni „prekidač” nije potreban – spremni smo živjeti u stalnoj povezanosti s božanskom Ljubavi. 

Pognite glave i molite za Božji blagoslov, poziva svećenik prisutne na završetku mise. Zatvaram oči, nakratko se poklonim i podignem glavu. Iza zatvorenih kapaka vidim svjetlost sunca koja me obasjava u bojama vitražnih prozora crkve.

Osjećam i onu drugu Svjetlost kojoj ni zidovi, ni prozori, ni kapci nisu prepreka da dopre do dubine moje duše i osvijetli svaki zanemareni ili prašnjavi kutak. Otvaram ruke i pustim da dlanovi sami nađu poziciju koja umjesto riječi govori da sam spremna. Uzbuđenoga srca i potpuno otvorena Ljubavi, primam blagoslov. Svjetlost kao rijeka prolazi kroz moje vene, kapilare, do svake stanice moga tijela i do svakoga prostora između najmanjih atoma. Iz svakoga djelića moga bića Božji blagoslov preuzima moje boli i strahove zamjenjujući ih milošću i spokojem. Kao da struja Ljubavi prolazi kroz mene i u trenutku me obnavlja.

„Što je Duh Sveti?” pita me moje dijete. „Hm… To je duh koji je svet”, odgovorim mu sa smiješkom na licu. „Mama, baš si smiješna”, nasmije se moj mališan. „Ne mislim na duha koji se skriva ispod bijele plahte, nego na duha kojega spominjemo u molitvama.”

Udahnem duboko i pomislim kako objasniti djetetu što je i tko je Duh Sveti. Umjesto definicija i filozofskih objašnjenja koje i odrasli teško razumiju, odgovorim mu da ću mu probati pokazati. On se u trenutku začudi, sa strahom da ću možda prizvati nekoga čudnog duha… Smirim ga govoreći mu da mi vjeruje jer Duh Sveti se ne vidi očima, samo srcem. Zagrlim ga čvrsto i iz dna svoga bića prošapćem: „Volim te najviše na svijetu.” Dijete me pogleda, uzvrati zagrljaj i odgovori: „A ja tebe još više.” Nakon kratke šutnje upita me: „I gdje je Duh?” Zagrlim ga još jače i stavim mu ruku najprije na njegovo srce, a onda na moje. „U ovom trenutku, tu i tu.” Kratko mi se nasmije, skoči iz moga zagrljaja i nastavi se igrati u svom svijetu ispunjenom prisutnošću Oca, Sina i Duha Svetoga.

Nekoliko tjedana kasnije mališan se posvađa s djevojčicom koja mu je najdraži prijatelj. Plače u mom krilu i pita me zašto ga tako jako boli u grudima? Stavim mu ruku na srce i kažem: „Boli zato što volimo. Kad izgubimo ono što volimo, normalno je da osjećamo bol.” Zar je i bol onda dio Duha Svetoga?

Mališan izraste u tinejdžera. Stojimo na misi i pjevamo s odličnim i dobro uvježbanim zborom. Pjevači suzdržano i s kontrolom pjevaju o radosti i ljubavi. Na trenutak, makar znam što će se dogoditi, pustim srcu da se otvori i osjeti radost i ljubav o kojoj pjevamo. Glas mi postaje jači i obogaćen strujom životne energije koja prolazi kroz mene. Zbog te dodatne snage pjevam tiho, odskačem od ostalih. Moj tinejdžer mi šapne da se suzdržim jer mu je neugodno. Nekoliko glava se okreće prema nama da bi vidjeli tko to narušava uobičajeno.

Zagrlim svoga sina, stavim ruku na njegovo srce pa na moje i namignem mu: „Duh Sveti!” On zakoluta očima i nasmiješi mi se.

Pjevam iz srca, ali stojim sasvim mirno. Ne skačem, ne plješćem rukama, ne plešem, ne vičem amen iako osjećam potrebu za svim tim. Želim se prepustiti radosti i ljubavi kao dvogodišnje dijete kojeg još nisu ukorili kad pleše na crkvenoj klupi i ne poznaje strah. Ali već i ovako odskačem od pomalo uspavanoga svećenstva koje sasvim pristojno i smireno služi svetu misu. No kako već godinama zbog svoga mira usavršavam vještinu predavanja emocijama bez straha, poput dvogodišnjega djeteta, ali uz razum i disciplinu četrdesetogodišnjakinje, ne uzrokujem nemir.

Uključi prekidač

„Uključi svoj unutarnji prekidač!” viknem malom sinu prije mjuzikla u kojemu igra jednu od glavnih uloga. Kimne glavom potvrđujući da me je čuo i nestaje u hodniku službenoga ulaza. Stojim nakratko dok ga ne izgubim iz vida prisjećajući se kako sam otkrila svoj „unutarnji prekidač”.

Predajemo se Duhu Svetom da uistinu živi u nama i ne bojimo se boli koja je dio života jednako kao i radost. Više se ne brinemo što će ljudi oko nas misliti ako podignemo glavu u znak  zahvalnosti za blagoslov, pjevamo iz dna duše ili stavimo ruku na nečije srce i izgovorimo riječi koje nose iscjeljenje: „Čovječe, voljen si!”

Još kao mala djevojčica osjetila sam neku Moć koja je bila veća od svih nas. Iako nisam išla na vjeronauk i nisam znala definiciju Boga, bila sam zadivljena nečim čarobnim što je stvorilo i mene, i zvijezde na nebu, i tratinčice u travi. Dok bih pjevala, svijet oko mene bi nestao, a glazba bi me povezala s nekom ogromnom radošću i Ljubavi koja je dolazila iz istoga čarobnoga izvora. Sve je bilo povezano, uključujući i mene. Osjećala sam se kao da me je netko „priključio” u izvor života. Kad bih uključila „unutarnji prekidač”, jednostavno bih oživjela novim intenzitetom.

Puno ljudi u trenucima velike boli ili intenzivnih osjećaja zatvori krug i „prekidač” simbolički zamijeni nekom izolacijom koja će ih zaštiti od moguće boli. Ali time zatvore krug i lijepim osjećajima radosti, intimne Ljubavi, uzbuđenja, pa čak i božanskoj energiji koja iscjeljuje i donosi mir. Svi mi ponekad gradimo ili dižemo zidove i brane da bismo zaštitili naš lako povredivi ego. Bolje nam je u suzdržanim okvirima, nego u beskonačnosti mora koje je prekrasno u bonaci, a zastrašujuće u oluji. Na taj način otvrdnemo i pred Duhom Svetim kojeg možda znamo definirati, poštovati i obožavati kao dio Svetoga Trojstva, ali rijetko se usudimo i prepustiti mu se.

Ne osjećam ništa

„Ne osjećam ništa”, govori mi jedan stariji gospodin u grupnom tečaju koji vodim na internetu, a koji pomaže da prepoznamo i uklonimo emotivne ili mentalne prepreke koje nam ne daju da se prepustimo božanskoj ljubavi i živimo s osjećajem ljubavi i radosti umjesto da smo zarobljeni u strahu i boli. Nakon što je izgubio suprugu s kojom je proživio skoro pet desetljeća, budio se svako jutro bez volje za život. Molio je da ga Bog uzme jer je život za njega izgubio smisao. Zahvaljujući tečaju postao je svjestan da je umrtvljujuća bol, koja je bila prejaka, umrtvila i druge osjećaje – radost, veselje, uzbuđenje, zahvalnost. Bojao se otvoriti Božjoj ljubavi i iscjeljenju jer je znao da će se i bol vratiti kada oživi osjećaje.

Ideja „prekidača” pomogla mu je prepoznati trenutak u kojemu je odlučio isključiti osjećaje. Bojao se da će ga bol, ako ponovno oživi osjećaje, preplaviti poput rijeke kojoj se podigne brana i opet ga slomiti. Preporučila sam mu da  svaki dan „uključi prekidač” samo na trenutak. Da pusti osjećaje koje je lako kontrolirati, na primjer osjećaj zahvalnosti. Postupno je i s punom pažnjom puštao kroz srce zahvalnost za neke male stvari – pticu s druge strane prozora, plavo nebo, čašu toploga čaja ili osmijeh na licu prolaznika. Nakon samo dva tjedna poslao mi je poruku da se budi s uzbuđenjem što će toga dana osjetiti kad „uključi prekidač” i dopusti Duhu Svetom da ga malim pokornim koracima ispuni Ljubavlju, milošću i iscjeljenjem.

Kroz nas, ne od nas, teku Ljubav i život. I kad jednom utišamo strahove i ego koji nas neprestano želi zaštititi od boli, onda nam više ni „prekidač” nije potreban – spremni smo živjeti u stalnoj povezanosti s božanskom Ljubavi. Predajemo se Duhu Svetom da uistinu živi u nama i ne bojimo se boli koja je dio života jednako kao i radost. Više se ne brinemo što će ljudi oko nas misliti ako podignemo glavu u znak  zahvalnosti za blagoslov, pjevamo iz dna duše ili stavimo ruku na nečije srce i izgovorimo riječi koje nose iscjeljenje: „Čovječe, voljen si!”

Izvor:
Svjetlo riječi