Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 20. 05. 2021. 08:37
Biblija je priča o tome kako postati svet. Jer Biblija nije obična knjiga koju se može čituckati – Biblija je knjiga koja čita čitatelja. Ona je starija od njega i nadživjet će ga

Biblija ima dvostruku prirodu – s jedne je strane u njoj sadržana Božja poruka, a s druge je ta poruka izražena književnim sredstvima. Biblija sadrži prozu, poeziju, izreke, povijest… a zbog velike starine često ju je vrlo teško čitati. Da bi se razumjela biblijska poruka, svakako je važno razumjeti književna sredstva kojima se izražava.

Međutim, danas smo uglavnom izloženi medijima, a književnost manje čitamo. Medijska poruka je izravnija, jasnija, razumljivija i zato nam je danas još teže čitati i razumijevati Bibliju. Zbog toga se u modernim prijevodima ta činjenica uzima u obzir – možemo primijetiti da suvremeni prijevodi koriste jednostavnije izraze i imaju manji broj riječi nego prijevodi u prošlosti. Neki prijevodi idu čak tako daleko da se književni aspekti Biblije posve umanje, samo da bi se poruka jasnije vidjela.

Moć priče

Danas se često čuje: „Ma to ti je samo priča” – kao da bi priča bila nešto nevažno. Ili: „On ti samo priča priče” – to je dakle lažljivac, nepouzdana osoba. „Dosta nam je priče”, kažu ljudi. „Prijeđimo s riječi na djela”, kažu, pa bi dakle djela bila važnija riječi, a ono što radimo – i zaradimo – bilo bi važnije od priča. Zato bi nekoga moglo zbuniti kada o Bibliji govorimo kao o zbirci mnogih priča, ili kao o samo jednoj velikoj, veličanstvenoj priči – mogao bi netko reći da je Biblija nevažna knjiga ili da je izmišljena; ali to može reći samo netko tko nije svjestan snage i moći priče!

Nije potrebno da se itko sablazni, ali Biblija sadrži i mitološke dijelove; ma koliko bila i mit, to ne znači da nije istinita. Grčka riječ mythos znači upravo – priča. Grčki povjesničar Heziod je rekao da su mitovi priče o tome kako je nastao svijet i kako su se ljudi našli u njemu. Bez priča o postanku svijeta mi ne bismo znali ni odakle smo ni zašto smo tu. A Biblija nam daje upravo to u svojim prvim poglavljima: priču o tome da svijet nije slučajno nastao, da je stvoren dobar, da postoji Stvoritelj koji bdije nad ljudima. Možda ta priča ne može izdržati kritiku znanosti, možda se priča o nastanku svemira i čovjeka može ispričati i na drugi način jezikom fizike i evolucije – ali to ne znači da je znanost istinitija priča od Biblije. Mit govori o čovjeku koji stoji pred tajnom, a ta je tajna tolika da je znanost još uvijek nije razotkrila.

Priča i povijest

Aristotel je smatrao da nam priče o prošlosti daju doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima. Ako nema priče o događajima, oni ostanu lebdjeti izvan sjećanja, kao nešto slučajno i kaotično. No priča događaje slaže u povijest, a oko zajedničke povijesti okuplja se društvo. Biblija svojim čitateljima daje povijest i ona ih okuplja u zajednicu. Ona daje smisao proživljenom vremenu, ona govori o početku vremena, a govori i o njegovu kraju – i sve to govori dok priča priču o ljudskoj rasi. Samo ljudi od svih živih bića pričaju priče.

Mnogo stoljeća ljudi su vjerovali da je Biblija doslovno istinita, čitala se kao povijest. Prirodno-znanstvena otkrića pokazala su da nije bilo sve baš tako kako piše u njoj – pa se otišlo u drugu krajnost, negiranja svega kao potpune izmišljotine. Novija arheološka otkrića pokazala su da je Biblija istinitija mnogo više nego što se čini. No važno je znati ovo – priča nosi vlastitu istinu. Priča nosi vlastito značenje. Biblija je priča o grijehu i spasenju ljudi – to je njezina istina.

I Isus priča priče

Isus uglavnom priča priče. Ponekad razgovara s učenicima i neprijateljima, ponekad daje upute – ali najviše vremena priča priče. Te priče nisu nikada dugačke, ali su katkada toliko komplicirane da ih mora objašnjavati – a ta objašnjenja znaju biti i duža od samih priča.

Svaka priča je, kako kaže Umberto Eco, stroj za proizvodnju značenja. Ako je priča dobra, ona stalno daje neko značenje, uvijek za nove čitatelje – a evanđelja, i Isusove prispodobe, i danas su svježe i jake kao kad su bile prvi put ispričane. Priča o dva sina, o jednom koji uzima nasljedstvo od oca i odlazi u svijet, da bi tamo doživio financijski i moralni bankrot, pa se nakon svega vratio ocu – i o drugom koji je uvrijeđen kada otac primi njegova brata – živa je i danas. Je li ta priča istinita? Možda nije istinita u smislu da su zbilja postojala ta dva brata, ali istinita je na jednoj dubljoj razini – da u svakom od nas postoje ti modeli ponašanja, pa kada uzimamo svoj dio i odlazimo od Boga, neumitno srljamo u bankrot; a ako smo ljubomorni na one koji se vraćaju Bogu, nismo shvatili priču.

Svi smo u Bibliji

Biblijske priče neumorno nadahnjuju umjetnost. Što bismo gledali u Sikstinskoj kapeli da nije bilo Biblije? Što bi ostalo od Rembrandta da maknemo sve biblijske prizore? Gotovo da nema filma u kojem se ne ponavlja kalvarijska drama o žrtvovanju i otkupljenju. Biblijske priče su besmrtne i posvudašnje. Što bi bila hrvatska književnost bez Judite Marka Marulića, bez Suza sina razmetnoga Ivana Gundulića, bez Kranjčevićeva Mojsija i Posljednjeg Adama? Od Baščanske ploče do Svakidašnje jadikovke Tina Ujevića – Biblija je u našoj kulturi i jeziku. Za mnoge izraze i ne znamo da su iz Biblije – ako vam je netko vrijedan poput zjenice oka, ili vam je slomio srce, ili vam stavlja riječi u usta, ili uzdahnete da nema ničega novoga pod suncem, ili zaključite da je sve taština nad taštinama, ili prvi bacite kamen, ili strepite pred četiri jahača apokalipse, ili operete ruke od nečega, ili dođe sedam gladnih godina…

Jedan južnoamerički pisac rekao je da je svijet knjiga koju svi pišemo, koju svi čitamo i u kojoj smo svi junaci. To svakako vrijedi i za Bibliju – Bog je njezin junak, njezin pisac, njezin čitatelj: Bog ima Knjigu života u koju se upisuju imena pravednih.

Temelj na kojem stoji svijet

Svaka knjiga na neki način stvara svojega čitatelja: kad čitate krimić, postajete detektiv; kada čitate ljubić, postajete zaljubljena osoba; a kad čitate Sveto pismo, postajete tražitelj svetoga. A sveto je, kako se otkriva na stranicama Biblije, ujedno i strašno. Sveto je, kako je rekao mislilac Rudolf Otto, upravo jezivo – to je nešto izvan našega svijeta, nama nespoznatljivo i zastrašujuće. Biblija to sveto donosi u naš život i približava nam ga. Sveto se u Bibliji ukazuje kao blisko, kao prijateljsko, kao Otac pun ljubavi; Biblija je priča o tome kako postati svet. Jer Biblija nije obična knjiga koju se može čituckati– Biblija je knjiga koja čita čitatelja. Ona je starija od njega i nadživjet će ga, ona ga mjeri i važe, i provjerava koliko udovoljava njezinu idealu.

Za protestante Biblija je stvarnija od svega – načelo sola Scriptura govori upravo o tome da je sveta knjiga temelj na kojem stoji svijet. U Bibliji se čak i svijet uspoređuje s knjigom. Na zadnjim stranicama Biblije, u knjizi Otkrivenja, stoji da će se svijet na kraju skupiti poput knjige – to jest, zamotat će se poput svitka – i više ga neće biti. Isus je rekao da će proći nebo i zemlja – ali da njegove riječi neće proći. Biblija je priča koja je jača od svijeta.

Izvor:
Svjetlo riječi