Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 28. 06. 2017. 10:02
U svom se radu svakodnevno susrećem s ovršnim postupkom, danas valjda najomraženijim u zemlji. Nevjerojatna je količina naivnosti, lakomislenosti, neupućenosti kao najčešćih polazišta većine tih postupaka. Sjetimo se – u pravu neznanje ne ispričava!

Ljudi olako preuzimaju obveze i isto tako olako smatraju da neće imati značajnijih posljedica zbog neplaćanja, jer oni, eto,  više nemaju novaca za podmirivanje preuzetih obveza. Onda se na zahtjev vjerovnika na temelju dospjelih računa donose rješenja o ovrsi i priča ide u krug. Nesporno, život se u trenu može nepredvidivo zakomplicirati, čovjek ostati bez prihoda zbog otkaza, bolesti, zbog okolnosti na koje ne može utjecati, ali vjerujte, većina slučajeva nije takva. Osim toga, ovo je samo dio priče o ovrsi. Ali to ljude ne priječi da termin ovrha koriste i razumiju isključivo kao nekakvu prisilu zbog neplaćene, recimo struje.

Čemu cijeli ovaj uvod? Pa eto, protresla nas je priča o još jednoj ovrsi u puno širem kontekstu. Radi se o jednom 7-godišnjem dječaku koji je sa svojom majkom već godinama u bijegu pred zakonom. Naime, njegov je otac, inače talijanski državljanin, prema riječima dječakove majke, za vrijeme trajanja njihovog zajedničkog života bio zlostavljač i nasilnik. Stoga ona, samo njoj znanim putovima i uz pomoć nekih poznanika, zajedno s djetetom bježi iz Italije, godinama se krije i prošle godine se prijavljuje vlastima i od tada živi s dječakom u Hrvatskoj, u svom rodnom gradu.

Talijanski sud je već ranije donio odluku da se dijete mora vratiti ocu, a hrvatski je sud istu odluku potvrdio. Od tada se majka bori svim sredstvima protiv provođenja takve odluke. Sasvim razumljivo. U međuvremenu dolazi do pokušaja provedbe sudske odluke ovršnim postupkom prošle jeseni. Ista je odgođena, pa sad ponovo pokušana. Ovrha? Kako dijete može biti uopće predmet ovrhe? Svi su se digli na noge. Koji to propis može dijete oduzeti majci? Gdje su zaštićena prava djeteta?

Kao i obično, preskačemo barem po tri stepenice u donošenju svoga stava o nečemu. Pravo je samo po sebi vrlo precizno, vrlo konkretno i loše odigran korak se lako vrati kao bumerang i vrlo teško ispravlja. Naime, nesretna mama je , nažalost, prije bijega propustila prijaviti zlostavljanje, bilo kakve probleme u odnosima u toj obitelji,  pa budući pravo priznaje samo dokumentirane činjenice, sustav raspolaže, formalno, tek  sljedećim: nedržavljanka Italije je, bez ikakva povoda i bez suglasnosti oca djeteta, pa bila mu ona i majka, odvela dijete, također talijanskog državljana, iz zemlje i njen je potez, pravno sasvim osnovano, tretiran kao otmica. Kako je temeljni zadatak svake države zaštita prava vlastitih državljana, pa Italija traži da se dijete vrati u zemlju, a o svemu ostalom će se tek onda, eventualno, raspravljati.

Hrvatske vlasti potvrđuju tu odluku, pri tome ne treba previdjeti činjenicu, otegotnu okolnost, da je mama s djetetom bila u bijegu i da je do njenog iskaza, do odlučujućih činjenica, bilo teško doći. S druge strane, ako sam dobro razumjela, osim na temelju majčine izjave, javnost zapravo ne raspolaže drugim podacima koji bi potvrdili njene navode o upravo takvom njihovom zajedničkom životu? Ne kažem da joj nije, malo je reći, teško, strašno i sama sam roditelj. Svi koji imaju djecu dobro znaju u kojoj se mjeri roditelj može boriti za svoje dijete i da je strah zbog dobrobiti vlastitog djeteta najveći strah, ali ovo su činjenice. Činjenice da o ocu djeteta zapravo ništa ne znamo i osuđujemo ga ne dajući mu priliku da se brani. Ljude ne poznajemo, ne znamo sa sigurnošću istinu o njihovu odnosu, a opredjeljujemo se, svejedno za čiju stranu, svi mi U Hrvatskoj za majčinu ili, Talijani i njegova obitelj, vjerujem za očevu. Tako su i svi oni ljudi koji su došli i spriječili ponovljeni pokušaj ovrhe povjerovali majci. Svi smo trenutno i bezrezervno stali na majčinu stranu.

I da, dolazimo i do onoga  pitanja koje svi ponavljaju – Kako dijete može biti predmet ovrhe? Sramota! Nije čovjek neplaćeni račun! Ovrha je puno širi postupak od prisilne naplate dospjelog računa. Ovrha je postupak koji omogućava provedbu donesene pravomoćne odluke, koja se ne mora uvijek sastojati samo u naplati nečega! I da, dijete nije, niti može biti predmet ovrhe. Predmet je provedba sudske odluke o predaji djeteta ocu. Obiteljsko pravo je vrlo teška, emocijama opterećena grana prava, ali neki okviri, neki propisi moraju postojati. Mada su pravo i pravda često u praksi udaljeni jedno od drugoga svjetlosnim godinama, od nečega se mora krenuti. Kakav bi tek kaos nastao kada bi svi, u svakom postupku u kojem ne uspijevamo ostvariti ono za što smatramo da  nam pripada, uzeli pravdu u svoje ruke? Pa i netko drugi sigurno polaže pravo na istu stvar.

Najmanje se u cijeloj ovoj priči razmišlja o djetetu, isključivo djetetu, razvučenom između oca i majke, uplašenom hrpom odraslih ljudi koji ga iz nekih svojih interesa i razloga od majke, za koju jedino zna, žele silom odvesti ocu, kojega se vjerojatno jedva sjeća. Ali i od prijatelja, od škole, od njegovog života. Pa neki novinari koji ga slikaju i objavljuju njegove slike iz obiteljskog albuma i zamutivši mu oči na slici, kao čuvaju njegov identitet, zapravo tek zadovoljavaju zakonsku formu. Kome je zapravo stalo? Prodaja diktira.

Na koncu, nije problem, sada već nastali međudržavni spor, sve se može riješiti, pa ni nesretna ovrha, ni otac koji, eto ni ne traži kontaktiranje s djetetom u prilikama kada dođe u grad u kome žive, već jedino želi povesti dijete sa sobom. Ili ga samo odvesti od majke?

Problem je nastali kaos u kojem se nedužno malo biće našlo zbog nesposobnosti odraslih da reguliraju svoje odnose na neki drugi način. Nazivali mi to postupanjem iz straha, tvrdoglavosti, ponosa, inata, čega god. Rezultat je isti – između dvije države, dva jezika (od kojih drugi ni ne pozna), dvoje roditelja, timova odvjetnika, prevoditelja, psihologa, sudova, jednostavno, nepoznatih ljudi, stoji tek izbezumljeno dijete.

Tužna priča. Iskorištena za medijsku manipulaciju u dnevnopolitičke svrhe, a stvarni teret društva prebačen na mala pleća. Držim ti fige dječačiću, a nama odraslima? Bože, snage i razuma!

Izvor:
Svjetlo riječi