Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 15. 03. 2021. 09:09
Možda ga trenutno ne vidimo na djelu, možda ga trenutno ne osjećamo u svojim životima – ali Bog je tu, blizu. Možda se zbilja spušta tama na svijet… ali u duši uvijek može biti svjetlo!

Kada je opasnost nevidljiva i nejasna, a koronavirus još je nepoznat znanosti i iskustvo se tek stječe, u opasnosti smo da reagiramo ili pretjerano hrabro ili pretjerano plašljivo. U takvim teškim trenucima više nego inače imamo potrebu osloniti se na Boga – ali gdje je?

Sa svih strana dolaze zabrinjavajuće vijesti zbog pandemije virusa. Stroge epidemiološke mjere usporile su epidemiju, ali nisu je suzbile, a ona se vraća jače nego prije. Neki liječnici smatraju da će se stanje dodatno pogoršavati, a gospodarstvenici mole da se ne ponavlja karantena jer ionako loše posluju. Ministri financija izlaze s crnim brojkama. Nitko ne zna točno što treba učiniti – ako se podcijeni bolest, mnogi će umrijeti; ako se precijeni, svi ćemo nepotrebno osiromašiti.

Svijet iza stakla

Veoma je zanimljivo promatrati kako ljudi reagiraju na problem koji je izvan njihovih moći savladavanja, a i shvaćanja. Neki ga jednostavno negiraju – uvjeravaju sebe i druge da virus ne postoji, da je to samo izmišljotina vlade koja želi kontrolirati ljude; puno je lakše negirati probleme i praviti se da je sve u redu nego suočiti se s istinom. Od parlamentarnih zastupnika, koji protestno ne nose maske u Saboru, do roditelja koji upadaju u škole i prekidaju nastavu jer se ne slažu s higijenskim mjerama.

Neki reagiraju plašljivo. Povukli su se u kuće, prekinuli sve kontakte, opsesivno peru ruke u nadi da će ih pošast mimoići; ako moraju izaći među ljude, nose masku i na ulici, i sklanjaju se od svih koji maske ne nose. Na radno mjesto javljaju da će raditi od kuće, sastanke održavaju preko interneta, svijet gledaju kroz staklo prozora i ekrana. 

Mnogi reagiraju s bijesom. Otkazani su im poslovi i vjenčanja, lovovi i proslave, putovanja i stipendije, koncerti i izložbe; nekome je propao hostel, nekome prijevoznička firma, nekome je zatvoren kafić, nekome teretana; nekome je propalo školovanje, nekome ugovor, nekome prodaja, nekome kupnja. Upućuju se tužbe sudovima, sve do Ustavnoga suda, u nadi da će suci prekinuti probleme i vratiti ljudima oduzetu slobodu. Nismo naviknuli da nam stvari ne idu – želimo da sve ide prema planovima i prema željama, dapače, i iznad planova i želja.

Velika odgovornost

A sad nam ne ide. Ne ide nam turizam, ne ide nam proizvodnja, ne ide nam školovanje, ne idu nam druženja, ne ide nam zabava. Ljudi su zabrinuti i uplašeni, i pokazuju ogorčenost i ljutnju. Netko mora biti kriv! Ljudi protestiraju, podižu tužbe – jer netko mora biti kriv ako nije sve savršeno.

Koji je kršćanski odgovor na takve teške situacije, kada sve zapne, i kada se čini da su svi putovi u budućnost zatvoreni? Neki pobožni ljudi smatraju da trpimo zbog grijeha naših predaka, po onoj biblijskoj izreci da su očevi jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Zbog toga mole za pokojne, da se od obitelji otkloni nesreća. Nismo krivi mi, nego oni prije nas! Ali prorok Ezekiel u Starom zavjetu kaže da to nije ispravno. Ako je sagriješio otac, bit će kažnjen otac, a ne sin; ako je sagriješio sin, bit će kažnjen sin, a ne otac; svatko snosi odgovornost za sebe, i samo za sebe.

To možda nije odgovor kojemu smo se nadali jer pokazuje da moramo biti budni i aktivni. I zbilja se vidi da se nisu sve zemlje jednako uspješno borile s epidemijom – neki su uspjeli poštedjeti više svojih građana, drugima je umrlo i previše; neki su uspjeli izvući gospodarstvo s manje štete, drugi su doživjeli pravu katastrofu.

Opasno zavaravanje

U skladu s tim, mnogi kršćani smatraju da samo grešnici trpe, a da su pravedni nagrađeni već na ovom svijetu. Ako imam dobar posao, lijepu kuću, brzi auto i novac na banci – e, pa to je nagrada zato što se molim Bogu svaki dan. A onaj koji nema posao, kojemu ne ide – e pa taj si je sam kriv jer je grešan. Da je Isus s njim, bio bi uspješan. Ako je Isus sa mnom – kažu takvi optimistični kršćani – sve mogu.

Nisam siguran ni u tu teoriju. U Bibliji se na mnogo mjesta kaže da ne treba zavidjeti bogatom i uspješnom jer njihov put do vlasti i bogatstva možda nije uvijek bio pravedan, i da treba pričekati zadnji njegov dan – tek kada netko umre, i kada vidimo kako je umro i što je nakon njega ostalo, možda otkrijemo da je bio, kao i mnogi imućni i moćni, običan prevarant.

Često je među ljudima da zavaravaju sami sebe, a to vrijedi i za narode. I Božji narod u Izraelu mislio je da je Bog s njima, da čuva njihovu državu i Jeruzalem. Mislili su da je Bog u Hramu, i da su sigurni, i nisu se brinuli oko moralnoga života, ni privatno, ni u državnim poslovima – ugnjetavali su siromašne i jedni drugima radili o glavi. Ali Bog je, kako kaže prorok Ezekiel, okrenuo lice od njih. Država im je propala, Hram i Jeruzalem bili su porušeni, a narod, uz velike žrtve i patnje odveden u ropstvo. I kod nas ima vjernika koji misle da im bolest neće naškoditi jer je Bog s njima.

Božje lice

A ako nije? Ako je Bog zbilja okrenuo lice? Zbog te misli javlja se među ljudima i određeno očajanje – neke apokaliptične misli koje gledaju na svijet crnje nego što je.

U ovoj epidemiji većina nas je nešto izgubila – poslove i prihode, mogućnosti za školovanje, putovanje i zabavu. Neki su izgubili i više – zdravlje, pa čak i živote. Ali ima nešto važnije od svega toga, što nikako ne smijemo izgubiti – a to je duša. Možda je Bog okrenuo lice, kaže prorok Ezekiel, ali i dalje je ovdje. Možda ga trenutno ne vidimo na djelu, možda ga trenutno ne osjećamo u svojim životima – ali Bog je tu, blizu. Možda se zbilja spušta tama na svijet… ali u duši uvijek može biti svjetlo!

Izvor:
Svjetlo riječi