Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 20. 10. 2022. 08:15

„Hoćeš li se odreći samoga sebe i slijediti me ako te pozovem imenom?” pita stih jedne pjesme čiju lijepu, pjevnu i ponavljajuću melodiju često ulovim kako mi se mota po glavi i svira u pozadini mojih misli. Poput neke glazbene podloge koja savršeno upotpunjava razne životne scene. Hoću, srce uvijek spremno odgovori iskrenom željom i namjerom, a u isto vrijeme razum se javi: prvo definiraj odricanje.

Nesebična ljubav

Što uistinu znači odreći se samoga sebe i slijediti Božji poziv? Kako koračati u biću kojega Bog zove i u isto vrijeme ga se odreći? Gdje je granica između zdravoga odricanja sebe i žrtvovanja do iznemoglosti? Što je to što odbacujemo jer nam smeta da slijedimo Božji poziv, a što pohranjujemo u sebe široko otvorenoga srca i uzimamo kao manu koja nam daje novu snagu i život? Kako to izgleda u praktičnom životu? Taj poziv nije namijenjen samo svecima.

U mladosti odricanje sebe da bismo slijedili Božji poziv može biti odluka da umjesto na zabavu i provod s društvom ostanemo uz majku koja je sama. Može biti izbor karijere ili posla koji se drugima ne čini dovoljno dobar, glamurozan i uspješan, ali za koji znamo da ćemo potpunije upotrijebiti svoje talente i darove, na korist drugima, a ne samo sebi. Može biti odlazak iz rodnoga kraja da bismo slijedili put znajući da nas njime Bog vodi.

U dobi osnivanja obitelji odricanje sebe znači provoditi mnoge noći ljuljajući dijete u naručju, bez ljutnje što nam kvari san, da bi ono moglo mirno spavati. Može se vidjeti po broju posjeta postolaru za popravak istoga para naših cipela za razliku od toga koliko pari cipela kupujemo djetetu koje raste. Odricanje sebe je tada i biti spreman u bilo koje doba dana pojaviti se u školi sa sendvičem i papirićem na kojem piše „voli te mama”, ili preletjeti pola zemaljske kugle da bismo unuku napravili palačinke za zadnji dan petoga razreda. Odricanje sebe može biti i u satima volonterskoga rada, ili kada kamp kućicu za koju smo godinama štedjeli bez dvoumljenja poklonimo susjedu koji je izgubio krov nad glavom.

A onda dođe razdoblje kada se minute kontemplacije i molitve, u kojoj ništa ne tražimo nego u kojoj nas svaki dah približava Božjoj prisutnosti, rastegnu dovoljno dugo da sve brige i mučnine zanijeme u nama. Kada između dvije misli prepoznamo stanku u kojoj se neminovno susrećemo s Bogom i sami sa sobom – s onim dijelom našega bića koji je potpun i u svojoj potpunosti već predan Bogu. Kako tada izgleda „odricanje sebe”? Koji dio sebe tada ostavljamo žalu da bismo se otisnuli pozivu?

Odricanje

Nedavno sam držala jednu radionicu na tu temu i prikupila anegdote i odgovore prisutnih: „Neki je redovnik molio satima u tišini i dubokoj predanosti. Omela ga je žaba koja je kreketala ispred prozora njegove kapelice. ‘Bože, ušuti žabu jer me ometa u molitvi’, pomislio je redovnik. ‘Molim te, Bože, ušuti žabu jer mi kvari koncentraciju’, ponovio je kad žaba nije prestajala nego je još glasnije kreketala. ‘Dragi Bože’, započeo je ponovno redovnik, sad već frustriran situacijom, kad ga je prekinuo glas s neba. ‘A zašto ti misliš da je tvoja molitva važnija od žablje?’”

Odričem se osjećaja samovažnosti. Odričem se arogantnosti uvjerenja da me išta čini više vrijednom Ljubavi i milosti od drugih ljudi i stvorenja. U molitvi, u spoznaji da smo svi jednako djeca Božja, u banci kada bi me prijateljica koja radi na šalteru rado primila preko reda, i u stotinama sličnih situacija. Samovažnost i arogantnost ne koristi drugima, i zato je se odričem.

„Kralj Midas je želio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Bio je toliko pohlepan da je i vlastitu kćer i sve što je volio nehotice pretvorio u zlato. Na kraju je shvatio da mu pohlepa ništa dobro nije donijela, zlato je izgubilo vrijednost, a sve što je volio izgubio je.” Odričem se pohlepe. Nitko pohlepan ne može slijediti Boga u potpunosti. Pohlepa nam brani da se potpuno predamo, da samovoljno predamo kontrolu i vjerujemo da ono što je važno već imamo. Okruženi smo obiljem života, ljubavi, milošću, svime što nam hrani i tijelo i srce, sve nam je dostupno – za razliku od pohlepe koja nas želi uvjeriti da moramo imati više i hrani nas strahom od gubitka svega materijalnoga što posjedujemo, iako znamo da nitko ne može svoja materijalna blaga uzeti sa sobom u vječnost.

Odričem se žudnje za „još više”. Zamjenjujem je zahvalnošću za sve što je. I ljutnje što se nešto nije dogodilo onako kako sam ja to zamislila i zamjenjujem je oprostom. Odričem se i osjećaja samosažaljenja i neproduktivnoga kukanja.

Nakon toga, da bih se mogla svega toga odreći i bila u stanju radosno slijediti poziv, u potpunosti se predati Ljubavi i dati ‘sve od sebe’, odričem se i glasa koji me u svakom mom trenutku odricanja sebe kritizira i pokušava me uvjeriti da odustanem jer se nikad u potpunosti neću moći odreći sebe. Odričem se uvjerenja da su moje tijelo i srce zatvor duši i zamjenjujem ga spoznajom da je moja duša upravo u tijelu koje joj najbolje odgovara da bi slijedila Božji poziv. Prihvaćam da sam stvorena savršeno (na sliku i priliku Boga, i na način neobjašnjiv mom analitičkom i uvijek skeptičnom razumu), bez greške, od savršenoga tvorca života.

Odričem se životarenja na autopilotu, trčanja u zatvorenom krugu i odlučujem se za prisutnost duha.

Odričem se i iscrpljenosti, predugih sati rada u kojima nema mjesta za brigu za sebe. Zamjenjujem ih vremenom za spavanje i odmor, zdravom hranom, trenucima tišine i svega onoga za što se nikome ne trebam opravdavati. Jer jedino tako mogu i dalje postojati u ovom tijelu, odazvati se pozivu i biti od koristi u službi Ljubavi.

Slobodna od glasa svoga unutarnjeg „suca” koji me silno želi zadržati na mjestu straha, nepovjerenja i osjećaja nedovoljne predanosti, pozorno osluškujem kako ne bih propustila poziv koji najčešće uopće ne upotrebljava riječi.

„Osjećam se preplavljen obavezama”, viknuo mi je sin još s vrata. Došao je iz škole, spustio torbu i legao na pod. Nije mu bilo ni do čega. Bilo je kasno, a on je imao puno novih zadaća. „Baš sam jako umoran. Otkud da krenem?” pitao je tiše. Ostavila sam posao, izišla iz svojega maloga kućnog ureda i legla do njega. „Što se događa?” upitala sam. Nisam očekivala odgovor niti sam ponovila pitanje kada odgovora nije bilo. Nekoliko minuta ležali smo sasvim mirno i u tišini. A onda, kao kad netko pažljivo ukloni nekoliko kamenčića s brane i pusti potočić da poteče, njegovo srce je riječ po riječ počistilo poplavu u glavi. Mogla sam mu davati savjete, kritizirati ono za što sam mislila da radi krivo, reći mu kako sam ja starija i pametnija pa da sa sigurnošću znam kako mu pomoći. Možda je baš u tom trenutku moja šutnja bila odricanje sebe i odgovor na poziv. „Hvala što si tu na podu sa mnom”, na kraju je rekao. „Promjena perspektive mi uvijek pomogne da bolje sagledam situaciju i spoznam rješenja koja prije nisam vidio.”

Jer on, kao i svatko od nas, mora sam pronaći odgovore na važna pitanja. Bez obzira na to je li to pitanje otkud početi ili „Hoćeš li se odreći samoga sebe i slijediti me?”.

Izvor:
Svjetlo riječi