Kolumnist: Ante Vučković - Zapažanje na rubu
Objavljeno: 10. 11. 2021. 08:37
Kada je Isus na pragu mladosti ostao u hramu, ušao je u razgovor s učiteljima. Pismo kaže da ih je pitao i slušao. To je opis susreta dviju generacija. Susret se dogodio u hramu. Uza sve generacijske razlike, zajedničko im je da se susreću u hramu i da su spremni pitati i slušati. Otvorenost je obostrana. Nijedna generacija nije uzdignuta na razinu mjerila.

Vječno ne stoji u odnosu prema biološkome, nego prema osobi. Ovako je razmišljao Romano Guardini u uvodnim predavanjima o etici. Objavljena su kasnije pod naslovom Životne dobi. Guardini prolazi kroz različite životne dobi i u svakoj od njih traži ključna obilježja. Pred nama se pojavljuju različiti periodi života. Život u majčinoj utrobi, rođenje i djetinjstvo. Potom mladi čovjek. Zatim samostojni, pa trijezni, nakon njega mudri i na kraju senilni čovjek. Prijelaz iz jedne životne dobi u drugu uvijek je prolaz kroz krizu. Svaka je obilježena drukčijim pitanjem. No, u svakoj se novoj dobi od čovjeka traži da prihvati samoga sebe. Prolaz kroz ljudsko vrijeme pokazuje najjednostavniju činjenicu: da čovjek stari. Mijenja se. Prolazan je. Konačnost se ljudskoga života pokazuje u svim njegovim područjima. Na tijelu, u duhu, u odnosima. Čovjek svoju prolaznost može prihvatiti, ali može i bježati od nje. Ovisi o tome hoće li određenu dob živjeti autentično i istinito ili lažno.

Prolaznost je najsnažnije prisutna kod ulaska u starost. Pogrešni način življenja starosti je bijeg od nje. Moguće je ne prihvaćati starost i bježati od nje. Bježati u mladost. Zapravo u privid mladosti, jer u mladost može bježati samo netko tko nije mlad. Zašto uopće bijeg? Na prvi se pogled čini kako je strah od smrti glavni razlog. No, u podnožju leži još nešto. Normativnost mladosti.

Zapadni je svijet već dulje vrijeme sebi nametnuo mladost kao mjerilo. To je vidljivo posvuda. U medijima, zdravstvu, školstvu, pastoralu, politici, tehnici. Posvuda je mladost mjerilo. Ona došaptava ideju novoga, zdravoga, budućega. Kao da s mladošću već sada uspijevamo dohvatiti vrijeme koje tek treba doći. I dok je mladome čovjeku zahvat u budućnost sasvim primjereni način odnosa prema vremenu, on je starome čovjeku paradoksalan. Bježeći u mladost, on paradoksalno zahvaća vrijeme koje je bliže njegovoj smrti. To je razlog zašto se u bijegu od starosti i prikrivanju njezinih znakova ona sama još jasnije pokazuje. Neprihvaćena se starost pokazuje na neautentičan, a ponekada i na smiješan način.

Bježeći od starosti, čovjek gubi prigodu da otkrije njezino srce. Vječnost. Vječno nije neprestani nastavak istoga. Nije ni beskonačno produljena mladost. Razlikuje se od neprekinutoga hoda naprijed. Vječno je vezano uz apsolutno.

Biološko je prolazno. No, upravo iskustvo prolaznosti biološkoga otvara mogućnost otkrića neprolaznoga. Tek prihvaćajući svoju prolaznost čovjek je u stanju otkriti neprolazno. Štoviše, samo u mjeri u kojoj je spreman prihvatiti svoju krhkost, čovjek je spreman otvoriti svijest vječnome. Otvorenost vječnome nije biološka. Samo se osoba može otvoriti vječnome. Prihvaćanje prolaznosti i otvaranje vječnome je ulazak u doba mudrosti. Mudrost nastaje kada Apsolutno i Vječno prožme konačno i prolazno.

Rađanje mudrosti iz dodira Vječnoga i prolaznoga je otkriće istinske djelotvornosti starosti. Ona nije snaga ovladavanja svijetom i njegovo uređivanje. Pokazuje se kao djelotvornost smisla, istine i dobra. Starost je doba kada namjesto rada, borbe i uspjeha dolazi smisao, istinitost i dobrota. Zapadni svijet, uzimajući mladost kao mjerilo, iskrivljuje istinski smisao starosti i oduzima sebi jedan važni izvor mudrosti. Možda i još teže. Odriče se mudrosti u korist učinkovitosti.

Kada je Isus na pragu mladosti ostao u hramu, ušao je u razgovor s učiteljima. Pismo kaže da ih je pitao i slušao. To je opis susreta dviju generacija. Susret se dogodio u hramu. Uza sve generacijske razlike, zajedničko im je da se susreću u hramu i da su spremni pitati i slušati. Otvorenost je obostrana. Nijedna generacija nije uzdignuta na razinu mjerila. Dječak se ne čini starcem niti je starcima stalo do toga da izgledaju mlađi. Ili da se osjećaju mladima. Odnos je otvoren. To je, čini se, moguće samo u hramu. Čim se iziđe iz njegove sjene, pojavi se opasnost neprihvaćanja svoje dobi, a time i iskrivljenoga odnosa s mlađima i starijima. U ovoj se novozavjetnoj slici sluti razlog zašto se baš u hramu dodiruju osoba i vječno. Pod krovom je vječnosti moguće ne bježati od svoje konačnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi