Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 22. 08. 2018. 14:17
„Večeras letim za Nashville”, stiže mi poruka na mobitel, „Dolazim u posjet svojoj duhovnoj ‘majci’ koja je nedavno doživjela traumu mozga. Imaš li sutra vremena da se nađemo za ručak?”

Vlč. Davida nisam vidjela osamnaest godina, ali čitajući poruku činilo mi se kao da smo moj pokojni suprug Matthew i ja jučer sjedili oko vatre u dvorištu njegovih prijatelja u Sioux Cityju (savezna država Iowa) dok sam bila trudna s prvorođencem. Nismo ni redovito komunicirali tijekom minulih godina. Prije samo nekoliko mjeseci me nazvao da me angažira za koncert u njegovoj crkvenoj zajednici. U par minuta ispričala sam mu sve što se događalo – od rođenja sinova, selidbi iz Los Angelesa u Cincinnati pa u Nashville, o tisuću koncerata, o osnutku kazališta i vođenja TV emisija, o izdanim knjigama i albumima i o bolesti i smrti moga supruga. Sljedećih sat i pol proveli smo u živom i uzbudljivom razgovoru o životu, povezanosti svega u svemiru, o ljubavi i Bogu.

„Jesi li ti još uvijek katolkinja?” pitao me je u tom razgovoru kad sam spomenula da sam se napokon nakon puno godina oslobodila kojekakvih strahova. Nasmijala sam se od srca: „Jesam li nešto ‘krivo’ rekla? Ili pitaš zato što čuješ u mom glasu da sam se oslobodila kojekakvih predrasuda?” Vlč. David se isto nasmijao od srca: „Ne, ne... Zezam se.”  

„Puno mladih odlazi iz Crkve, jer iako im dajemo odličan vjeronauk, ono što kao institucija ne možemo proizvesti je duboko, osobno iskustvo Boga”, objasnio je vlč. David. Samo kroz osobno iskustvo Boga možemo otkloniti sve što nas sprječava da otkrijemo i živimo istinu koja je zapisana u našim dušama.

Bez straha i sumnji

Sutradan sam stala ispred bolničke zgrade u centru Nashvillea da ga pokupim. U crnoj kleričkoj odjeći lako ga je bilo prepoznati. Ali i bez odijela vlč. David se nije puno promijenio. Pokoja sijeda vlas odala je godine koje su prošle, ali njegov osmijeh je ostao isti – ispunjen Božjom ljubavlju i radošću koja se jednostavno ničega ne boji.

„Oh, da si samo mogla vidjeti moju prijateljicu! Kad sam ušao u sobu, počela je govoriti pune rečenice, a do tada bi jedva izgovarala par riječi”, započeo je uzbuđeno vlč. David čim je sjeo u moj auto i nastavio: „Ovo nije bio samo društveni posjet. Ovaj sastanak je bio božanski ugovoren. Zapravo, imam užasno puno posla u župi i nije mi bilo lako odvojiti vrijeme, ali jednostavno sam morao doći i donijeti joj Krista.” Vlč. David je održao svetu misu u bolničkoj sobi i proveo nekoliko sati uz svoju prijateljicu. Čak je i liječnik primijetio značajan pomak nabolje u njezinu stanju. „Kad se pojavimo u Božjoj ljubavi i svjetlosti, pustimo da prođe kroz nas bez straha i sumnji, Krist kroz nas otvara vrata iscjeljenja...”

Vozim kroz gužvu nashvilleskih ulica dok mi vlč. David priča kako neizmjerno voli svoju prijateljicu koja mu je bila podrška i duhovna inspiracija u zadnjih 28 godina njegova svećeništva, od ukupno 33.

Pitam ga boji li se tračeva, krivih interpretacija i ljudskih osuda. Bez i trunke sumnje on mi odgovori: „Čistoći je sve čisto. Nikad nisam kompromitirao svoj svećenički poziv. Ljubav je božanski čin. Molitva je za nečiju dobrobit. Ljubav je odluka, volja da učinimo nešto dobro za ljude. Mi ju osjećamo kao emociju, ali ljubav sama po sebi nije emocija, nego djelo.”

Cesta prema mom naselju vodi kroz prekrasna naselja. Usred rečenice vlč. David s djetinjim ushićenjem primijeti ljepotu: „Pogledaj kako je prekrasno! Zelenilo drveća, bijele ograde, konji, ah! Kako je divno! Kako je divno ne samo vidjeti nego i osjetiti Boga u ljepoti Njegova stvorenja!”

Davidova iskrenost i spontanost vrati me dvadesetak godina unatrag kad sam ga prvi put susrela u Los Angelesu, na duhovnim vježbama u kući za duhovne obnove sestara karmelićanki. Mogla sam s njim razgovarati o svom doživljaju Boga i ljubavi koja je sveta, pažljiva, nesebična, čista, a opet slobodna, intenzivna i bez straha, s potpunom sigurnošću da me razumije.

Vlč. Dave je jedan od onih svećenika koji se potpuno predao Božjoj Ljubavi još kao mladić. Ali Bog ga je pozvao da bude pastir ne jednom janjetu nego cijelom stadu. On je to čuo i odazvao se. Nekoliko puta, kroz karizmatske molitve, primio je vrlo izravnu potvrdu da umjesto romantične veze i braka odabere svećenički poziv: „Ne bih mijenjao svoj svećenički poziv ni za što na svijetu, ali jedino što me više oduševljava od mog poziva je spoznaja da sam ja dijete Božje. Nisam Njegovo vlasništvo nego Njegovo potomstvo! Zamisli kako je to divno – što ta spoznaja sve sadrži u sebi!”

Oduvijek je znao koji poziv želi. Veli da nije on odabrao Boga, nego je Bog odabrao njega. Kad je imao četiri godine, oduševio ga je trenutak u kojem je vidio svećenika na oltaru kako podiže hostiju. U sedmom razredu osnovne škole prošao je kroz teške situacije koje su mu pomogle da shvati koncept kratkoga ljudskog puta nasuprot nade i vječnoga života. U srednjoj školi počeo je provoditi sat vremena dnevno u molitvi i kontemplaciji (Getsemanska ura). Od tada je nikad nije propustio. Kaže da mu je sad to sveto vrijeme tišine i smirenja kao zagrljaj u krilu Boga kojemu se obraća s „Abba”, „Tata”. Svake večeri iznova se pusti da padne u njega. Postupno, tijekom godina, tih sat vremena se proširilo obuhvaćajući svaki trenutak u danu. „Dovoljno je da usmjerim svoje misli na Gospodina i osjetim Njegov zagrljaj”, kaže vlč. David. Jer kada se odmaknemo od svoga super-ega i prepustimo se prisutnosti Boga, svaki trenutak postaje život s Njim.

Za ručkom s mojim sinovima razgovaramo o glazbi. Vlč. David je i sam izvrstan bubnjar i pjevač koji je izdao nekoliko albuma. Kako su dva od moja tri sina perkusionisti, David im pušta YouTube video na kojem svira neku hard rock pjesmu. Dečkima su lica razvučena u osmijehe. Ali nitko od nas se ne osjeća formalno ili nelagodno dok razgovaramo o školi, interesima i planovima za budućnost. Ne razgovaramo o religiji, ali Bog je prisutan za našim stolom. „Tvoj suprug i ti ste divno odgojili sinove”, govori mi vlč. David.

Odgovorim mu da sam uglavnom samo pokušavala biti podrška i da im nisam nametala svoju volju i viziju njihovih života. Prepustila sam se Ljubavi i vjerovala da ako ju nosim u sebi, da ću biti i ja njima, kao on svojim župljanima (i svom stadu), prisutnost Krista. Kroz svoj rad, kroz brigu za njih, kroz tuge i boli, kroz tišinu, i kroz poljupce za laku noć.

„Imao sam jedan period kad sam grlio svog ‘Abbu’, ali nisam osjećao da mi uzvraća zagrljaj. Kada sam sasvim utihnuo svoje misli, čuo sam kako mi govori, Sine, sam tvoj život je moj neprekidan zagrljaj”, puno tišim glasom veli vlč. David: „Kada odmaknemo svoju volju, tada dopuštamo duši da odgovori na poziv Marijinim riječima Neka mi bude po riječi tvojoj, prepuštamo se Bogu i naš život postaje svjedočanstvo ljubavi.”

Na kraju našega susreta vlč. David je mi je ispričao jednu priču koju je čuo od biskupa Roberta Barrona: Mladić gleda bejzbol te u ljepoti igre osjeti želju da i sam igra jednako dobro kao i igrači koji su mu uzor i inspiracija. U samom sudjelovanju u igri i treningu, uči o pravilima igre. Pokušaj da se dijete uvede u svijet bejzbola s knjigom pravila i tehničkih vježbica potpuno je neodgovarajući. Kada im pokažemo ljepotu igre, oni će i sami zaželjeti sudjelovati u toj igri. I tada, kroz sudjelovanje, znat će sve što treba znati.

Ono što svećenika poput vlč. Davida čini uistinu dobrim pastirom jest sposobnost pokazati ljepotu života s Bogom i Ljubavi, pozvati druge da ju i oni dožive i pustiti ih da oni sami pronađu Put, Istinu i Život.

Izvor:
Svjetlo riječi