Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 14. 11. 2018. 12:06
„Otkuda si ti?” pitao me William uz jak stisak ruke. „Iz Hrvatske”, odgovorila sam. U maloj baptističkoj crkvi u Nashvilleu bilo je očigledno da sam stranac. Toga dana moj sin Dante, njegov prijatelj i ja našli smo se tamo po zadatku.

Snimali smo kratki video o programu za dječake iz sredina u kojima postaju potencijalne žrtve kojekakvim dilerima droge i kriminala. Program im daje životne naputke, kao što su kako donositi dobre, savjesne odluke; što učiniti u trenutku bijesa ili agresije; kako se smiriti i reagirati promišljeno, a ne eksplozivno. Mentori dječacima pomažu uvidjeti svoje mogućnosti, sposobnosti i afinitete, i na temelju njih osmisliti budućnost koja je drukčija od mnogih iz njihova okruženja – i prečesto uključuje godine provedene u zatvoru.

Iako program nije religijske prirode, dječaci, kroz službu mentora i podršku crkvene zajednice, kroz djela spoznaju Božju Ljubav – bezuvjetnu, punu milosti i ohrabrenja.

William je kao pastor pozvao dječake da kongregaciji ispričaju svoja iskustva s programom i na kraju zaključio: „Ovo je današnja propovijed. Evanđelje na djelu. Ništa od onoga što vam ja mogu reći ne može biti bolje svjedočenje o tome što znači biti Kristov sljedbenik – njegove ruke, noge, glas i tijelo.” U završnoj molitvi pozvao nas je da se primimo za ruke i rekao: „Gospodine, daj nam mudrosti da budemo Crkva na tvoj, a ne naš način.”

Za svakoga ima mjesta

„Reci mi, je li u tradiciji tvoga naroda da se obitelj i prijatelji često okupe oko stola?” pitao me je u razgovoru nakon sto sam mu se predstavila. „Da!” uzbuđeno i radosno sam odgovorila. „I ako netko naiđe, pokuca na vrata baš u vrijeme večere, što onda uradite?” nastavio je. „Pozovemo ga za stol, naravno!” rekla sam. „A što ako nema mjesta, ili stolica?”

Pomislila sam odmah na kuhinju svoje bake u čijoj su se krušnoj peći na drva pekli krumpiri, jaja s vrganjima i štrudle od sira. Uvijek je bilo dovoljno za svakoga, makar je mamina obitelj bila prilično skromnih mogućnosti. Oni bi oko maloga stola složili tornjeve od cigli, spojili ih daskom i pokrili dekicom. Za svakoga bi se uvijek našlo mjesta.

Nakon sto sam mu to ispričala, William se široko nasmijao: „I u mojoj obitelji bi uvijek zgrabili neki ormarić ili pomoćni stolić, preko njega stavili stolnjak i na taj način produživali stol. Ponekad je toliko nepredviđenih gostiju i slučajnih prolaznika znalo doći da bi se naš improvizirani stol prostirao kroz kuhinju i dodatnu sobu. Nitko nije bio isključen iz objeda. Nikad nikoga nismo odbili.

William mi je tada objasnio kako je jedna od najvažnijih poruka koju želi da njegova zajednica shvati i živi – da je svatko pozvan i dobrodošao za Kristov stol. Da nitko nije stranac i da se nikoga ne smije odbiti. Bez obzira na to kako izgleda, otkuda dolazi, kojim jezikom govori. Objasnio je: „Nažalost, puno ljudi i puno crkvenih zajednica izgradi hramove, zaključa vrata i propušta samo one za koje oni sami prosude da su podobni sjesti za Isusov stol.” 

Sam ili s drugima?

Toga dana otišla sam obogaćena svjedočanstvom grupe dječaka, posvećenosti njihovih mentora – volontera, i pozivom i dobrodošlicom Williama. „Živjeti onako kako nas je Isus pokušavao naučiti, nije tako komplicirano. Osim ako smo sami sebi u tome prepreka”, rekla sam na povratku kući, podijelivši svoje dojmove sa svojim sinom i njegovim prijateljem. „Hvala ti mama na prilici da ovo doživim”, nježno mi se nasmijao. „Hvala Vam. Stvarno mi je proširilo vidike”, priključio se prijatelj. „Gospodine, daj mi mudrosti da svjedočim tvoju ljubav na tvoj način. Ne na svoj”, pomislila sam.

Poneki od nas nađu načina da dodaju još komadić stola, naprave mjesta za stranca. A poneki grade raskošne hramove u kojima su onda sami

U nedjelju sjedimo na svetoj misi u jednoj dobrostojećoj crkvi. Prije završnoga blagoslova članovi ekonomskoga vijeća iznijeli su izvještaj novčanoga stanja župe. Pohvalio je župljane za velikodušne donacije koje su ne samo zadovoljile potrebe župe i udruga koje uz nju djeluju nego će se značajan višak moći investirati u gradnju novih objekata. Glavni član ispričao je kako on želi napraviti novi stan za župnika, kako bi župnik imao pristup crkvi 24 sata, sedam dana u tjednu. „Dobra ideja”, pomislila sam: „Bit će to dobro za nekoga izgubljenog stranca ili možda za djevojku koja će u kasnim satima moći potražiti zaklon od nasilnika ili ‘vlasnika’ koji prodaje njeno tijelo.” Otkako volontiram za udruge koje se bore protiv trgovine ljudima, uvijek prvo pomislim na te žrtve.

Vratim se iz svojih misli izvještaju člana ekonomskoga vijeća koji priča o tome kako je došao na tu ideju. Gledao je utakmicu na kojoj je njujorški nadbiskup izrekao govor i u njemu spomenuo kako je zahvalan sto živi u stanu u samoj zgradi katedrale svetoga Patrika. „Zamišljao sam kako se, u noćima nesanice, nadbiskup lako može spustiti u sveti hram.”  U mojim mislima, vidjela sam nadbiskupa koji u dubokoj noći hoda sam kroz veliku, raskošnu i prekrasnu katedralu, dolazi do teških vrata, otvara ih i sjeda pored beskućnika i ovisnika o drogi. Kako ne može spavati, pa umjesto televizije, ima mogućnost provesti nekoliko sati uz ljude – u ljubavi i brizi. Jer i beskućniku i ovisniku o drogi treba malo pažnje. Treba im netko tko će im reći: „Čovječe, Bog te voli, a ja sam tu da barem na trenutak sjedimo zajedno – Bog, ti i ja.”

„Zamišljao sam nadbiskupa kako sam sjedi u katedrali i moli za nas grešne duše.” Glas ekonomskoga vijećnika prekinuo je projekciju moga srca. „Tako bih želio da i naš župnik može usred noći, kad ne može spavati, doći u našu prekrasnu crkvu i moliti za nas.”

Poneki od nas nađu načina da dodaju još komadić stola, naprave mjesta za stranca. A poneki grade raskošne hramove u kojima su onda sami.

„Priđite gozbi neba i zemlje, priđite stolu blagostanja. Bog će pružiti sve što nam treba, ovdje na stolu blagostanja”, odzvanja refren završne pjesme. Ljudi se razilaze, odlaze svojim kućama gdje će uživati u onome sto su sami zaslužili, tapšati se po ramenima jer su nadišli financijska očekivanja župe.

Odlazim kući sa svojim sinovima. Primam elektroničku poštu od organizacije za koju smo snimali video. Zahvaljuju nam na izvrsno odrađenom poslu i nadaju se da će uspjeti skupiti barem naknadnih tristo dolara koji im trebaju za sljedeći ciklus istoga programa, na koji se već prijavilo šestero novih dječaka. Ogroman je kontrast siromaštva tih obitelji i obilje župe koja planira od viška izgraditi novi stan (iako je trenutni sasvim lijep i ugodan). Žalosti me.

Nekoliko dana nakon toga Dante mi u razgovoru savjetuje: nitko od nas ne može mijenjati nikoga, utjecati na njihov način razmišljanja. Jedino što možemo napraviti je da ono u što zaista vjerujemo provedemo u djela. Još više nego onoliko koliko se od nas očekuje.

Za našim stolom jedno mjesto je ostalo prazno – otkako je preminuo moj suprug. Ali još uvijek postavljamo stol za petero, ponekad i šestero ljudi. Imamo puno prijatelja koji bi inače objedovali sami. Na koledžu Dante pristupa osamljenim tinejdžerima i poziva ih da zajedno objeduju.

Svatko se od nas može odlučiti hoće li proširiti stol i pozvati stranca ili izgraditi zidove unutar kojih će se ugodno i sigurno osjećati. A Bog će uvijek sjediti na klupama sa siromašcima, tješiti djevojke ostavljene nakon nasilja na kolodvorima, davati snagu samohranoj majci. Bog će sjediti i s onim članom ekonomskoga vijeća, samo ga je možda teže prepoznati kad nam ništa ne nedostaje.

Izvor:
Svjetlo riječi