Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 14. 07. 2021. 08:40
Prijatelj je primijetio kako mu je sam naš razgovor o brodovima, moru i dijamantima obogatio jutro. Kreativnost je dar koji svi imamo. Svatko od nas ima sposobnost uočiti neku sitnicu i vidjeti je kao dragocjeni detalj života koji živimo. 

„Kad dečki završe koledž, i ja ću si kupiti brod!” zezala sam se s prijateljem u telefonskom razgovoru nakon što mi je opisao zadnji dan sezone proveden na jezeru. „Ne treba mi puno – dovoljno velik da ima jednu kabinu za spavanje i kutak za spremanje jela”, pojasnila sam, upisala u Google tražilicu: jedrilica s jednom kabinom – i poslala mu sliku svoje vizije.

Stvarno sam oduvijek željela brod. Iako sam odrasla u Zagrebu, duga ljeta provedena na moru hranila su moj avanturistički duh i privlačila me osjećajem slobode beskrajno plavoga horizonta. „Možda da mi ti posudiš svoj?” predložila sam kad smo provjerili cijenu. „Plaćam glazbom!”

Ispričala sam mu kako su nam moji roditelji, iako nisu imali novaca, pružili divna i čarobna iskustva. Tata je pjevao i svirao gitaru, a majka je uvijek bila nasmijana i društvena, i svatko ih je želio ugostiti i počastiti. Najviše sam voljela izlete na jedrilici jednoga od njegovih prijatelja kad bih satima uživala u plovidbi gledajući odsjaj sunca na moru. U tisućama blještavih odsjaja vidjela sam dijamante i osjećala ogromnu sreću. Mama bi znala reći kako njoj ne trebaju dijamanti i bunde da bi bila sretna. Potpuno sam se složila s njom. Kad čovjek doživi sreću u prijateljstvu, u trenucima u kojima smo zajedno i u kojima dijelimo ljubav i bogatstvo svega što nas okružuje, onda uvidi da nisu pravi dijamanti oni koji se kupe novcima (zbog kojih strepimo da ih netko ne ukrade ili da ih ne izgubimo), nego oni u kojima svi možemo uživati svakoga sunčanog dana.

Što ako…

„A što kad nisi na moru?” pitao me je prijatelj. „Rosa u travi isto postaje polje dijamanata u ranim jutrima. Ljetos sam, u nedostatku mora i rose, zalila grm kopra u mom vrtu. Tanki listići aromatične biljke bi zarobili kapljice vode koje su u suncu titrale baš poput mojih dijamanata. A i kada padne noć, i kad smo tužni pa nam suze zamagle vid, i najmanja žaruljica i ulična lampa pretvore se u dragulje”, nabrojila sam mu nekoliko načina na koje mi je čarolija uvijek dostupna.

Prijatelj je primijetio kako mu je sam naš razgovor o brodovima, moru i dijamantima obogatio jutro. Kreativnost je dar koji svi imamo. Svatko od nas ima sposobnost uočiti neku sitnicu i vidjeti je kao dragocjeni detalj života koji živimo. No svako od nas ima i instinktivan strah od oskudice. „A što kada nisi na moru?” pitanje je koje zapravo otkriva strah od toga da nemamo ono što nam treba u svakom trenutku. Što ako mi ponestane hrane kada ogladnim? Što ako se nemam kuda skloniti u oluji? Što ako se nađem sam sa sobom u samoći i tišini?

Iz toga straha mislimo da ako kupimo dijamante, da ćemo u njima jednako moći uživati kao u onima koje ne možemo posjedovati i staviti u kutijicu. Iz toga straha gomilamo zalihe hrane u ostavama i podrumima, ograđujemo se zidovima i povlačimo se u tvrđave koje ispunjavamo stvarima za koje mislimo da će nam pružiti osjećaj sigurnosti i otkloniti tugu, prekinuti tišinu i učiniti nas manje usamljenima.

Kreativnost nam pomaže da taj strah od oskudice neutraliziramo i zamijenimo ga spoznajom izobilja života, ljubavi i milosti koja nas okružuje. Moja majka bi znala reći ako ima za sve bit će i za još jednoga, ali isto tako ako ima za jednoga, bit će za sve.

Tata bi znao reći kako on nikad ne bi mogao zaraditi dovoljno novaca da kupi sve kuće i brodove na kojima bi se osjećao kao doma, i u kojima bi uvijek bilo smijeha i radosti, ali kad živimo nesebično i dajemo od sebe sa svim srcem, bit ćemo dobrodošli u kuće prijatelja u kojima ćemo se osjećati kao doma – i imati priliku donijeti smijeh i radost.

Kad sam se preselila u Ameriku, zatekao me je puno drukčiji mentalitet. Individualnost i samodostatnost pridonijeli su samoći i izolaciji. Doma smo živjeli u malim stanovima i okupljali se na trgovima i ljetnim terasama. Redovito bismo se susretali po kafićima, i uz kavicu izjadali i ispričali i podijelili brige i probleme. Navečer bismo se prošetali gradom ili zaplesali negdje na nekoj terasi, pa bi čak i u najteža vremena nalazili načina da budemo jedni s drugima znajući da nismo sami. U američkom naselju gdje živim, svatko ima prekrasno uređenu blagovaonicu, koje uglavnom stoje prazne, osim u vrijeme blagdana kada se okupi obitelj i izabrani krug prijatelja. Svaka od mojih susjeda ima skupi aparat za kavu i nema vremena za sat vremena društva uz kavicu. Punimo kuće dijamantima i zalihama svega što mislimo da će nam stvoriti osjećaj topline, ljubavi, sigurnosti i pripadnosti.

Ne može se kupiti

Nekoliko minuta nakon razgovora, kave i doručka, sjela sam ponovno za računalo i potražila video koji mi je trebao za članak na kojem sam radila. „Postanite član kluba i uživajte na brodu bez brige o održavanju”, obratio mi se glas muškarca s reklame. Google mi je već pronašao ponudu i moguću soluciju da zamisao provedem u stvarnost. Koliko god da znam o algoritmima i umjetnoj inteligenciji, svaki put me iznova prođu trnci kada me tehnologija „ulovi” i „prokuži” moje misli i zanimanja. Pretpostavlja moje potrebe i želje i uz vješte psihološke metode pokušava me namamiti na impulzivno donošenje odluka.

Čak sam skoro i kliknula na poveznicu reklame, a zbog te znatiželje bih vjerojatno pokrenula lanac novih reklama i ponuda koje su vješto kreirane da ih potrošač jednostavno „ne može odbiti”. No po vlastitom receptu, „prvo duboki dah i skeniranje osjećaja, a onda klik”, suzdržala sam se. Jednom ću zaista istražiti na koji način bi najbolje provela nekoliko mjeseci na udobnoj jedrilici, no sad nije vrijeme za to. Pogotovo zato što sam zbog pandemije već šest mjeseci doma, nisam bila ovo ljeto na moru i imam užasan slučaj „kabinske groznice” te postajem lako ranjiv i izložen plijen kompanijama koje bi mi nešto željele prodati.

Svakodnevno smo bombardirani reklamama kompanija koje nam vješto znaju prikazati kako se zapravo želimo osjećati – sretni, mirni, okruženi prijateljima i obitelji, na nekom zelenom travnjaku u bijeloj toploj vesti (koja se nikad ne zaprlja, čak ni uz psa koji veselo skače po nama) ili opušteni i zadovoljni uz čašu vina, otvorenoga kamina i dobru glazbu (u bijeloj čistoj vesti u kojoj smo proveli cijeli dan na poslu, šminku koja se ni malo nije obrisala i besprijekornu, a opet opuštenu frizuru). Jedino što nam nedostaje da živimo život poput toga s reklame (ili slike objavljene na profilu influencera na društvenim mrežama) jest neki proizvod koji oni upotrebljavaju, a mi još nemamo. Koliko li je samo kompanija ostvarilo odličan profit u vrijeme pandemije dok puno ljudi pati od društvene izolacije, samoće ili dosade, nudeći brza rješenja i solucije problema kroz kupnju njihovih proizvoda.

„Jedan bogataš je pozvao drugoga bogataša na veliku ekstravagantnu zabavu u svoju palaču, da ga uvjeri koliko toga ima više od njega. 'Dragi prijatelju, ja sam ipak bogatiji od tebe jer imam nešto što ti nemaš', rekao mu je prijatelj nakon što je obišao cijelo imanje i pregledao obilje vrednota. 'Nemoguće! Reci mi što je to, i ja ću to odmah kupiti', pobunio se bogataš. Prijatelj mu je odgovorio s puno mira i zadovoljstva: 'Dovoljno se ne može kupiti novcima. Ja imam dovoljno.'”

Izvor:
Svjetlo riječi