Početna stranica » Dragi putnici, ukrcajte se!

Dragi putnici, ukrcajte se!

117 pregleda

Nisam ljubitelj ljetnih vrućina, gužvi valjda nitko nije, ali putovanje..., to je nešto drugo.

Ljeto sa sobom nosi mobilnost, druženje, više vremena…, pa i za putovanja. Kraća ili duža. Nije bitno čak ni odredište.

Pakiranje nitko ne voli. Ipak, potrpaš nekako na polasku, drži te adrenalin puta. Ono pravo je samo kretanje i sve ono što ono donosi. U privatnosti i udobnosti vlastitog automobila manje-više očekivan tijek i trajanje, ali javnim prijevozom, prije svega vlakom, kod nas nažalost zapostavljenim i nekako “nemoderniziranim”, prava bit cijele priče dolazi na svoje, još kako!

Uđeš, smještaš se, ljudi u kupeu manje-više bezlični, ponekad i iritantni, onako “na prvu”, često pogrešan dojam, vjerojatno kao i ja njima. I kao da im otimam nešto što je njihovo trajno vlasništvo kad moraju pomaknuti torbu koju su stavili na, do tada, prazno sjedalo, promrmljaju ispriku i sklanjaju pogled.

Vlak kreće, kondukter obavlja svoj dio posla i putovanje počinje. Najprije se svi onako, kao slučajno pogledavamo, pa smješkamo, pa netko nudi bombone, žvake, što god. I krene…

Nevjerojatan koloplet sudbina, priča, često tragedija ili neočekivano sretnog spleta okolnosti. Potpuni stranci ti pričaju vrlo privatne činjenice, opisuju ljude i događaje. Odlaze “na pazar” sestre i svekrve, lažne prijateljice, bivši dečki i sadašnji muževi (može i obratno!), susjedi neizostavno, mame i šogorice svake vrste…

Nevjerojatno je isprepleteno i komplicirano, a prije svega vrlo subjektivno, tkanje našeg suživota s ljudima koji nam, više ili manje, odgovaraju, a koje u većini slučajeva i ne možemo birati.

Najteže je biti objektivan u prikazu međusobnih odnosa, što nije ni čudo. Svaki čovjek, svjesno ili podsvjesno, štiti sebe i svoje postupke. Samo rijetki i “veliki” ljudi to mogu: izdići se iznad svega i realno ispričati, sortirati ljude i situaciju…

Ponekad dobro dođe mišljenje neutralne osobe koja aktere priče ne poznaje, čije mišljenje nije presudno, ali može i nehotice u određenom trenutku dati novi smjer događajima, barem njegovo novo viđenje.

Manje dojmljivo je, barem meni, kad “naletim” na suputnika opčinjenog zdravljem, tj. bolešću i svemoćnim liječnicima. Kad krene priča nadugo i naširoko, počevši od prvog značajnijeg nalaza, koji je bio početak cijelog mukotrpnog putovanja bolesnom stranom društva, duboko uzdahnem i probam povezati konce. I klimam glavom i “čudim” se, trudim se sudjelovati u njegovom ili njezinom prikazu vlastite borbe…

Postoje još i suputnici fascinirani vlastitom djecom i njihovim (ili i vlastitim prije toga!) životnim borbama, postignućima… Pa oni opsjednuti poslom, urotama i klanovima na radnom mjestu i vječnim nepriznavanjem njihovih uvijek osobitih zasluga… Zatim suputnici oduševljeni nečijim regionalnim podrijetlom, tako da ubrzo krene priča o tome koga su poznavali iz tog mjesta, kako im je bilo kad su osobno tamo bili, radili, studirali… Znaš li ovog ili onog – uglavnom nikad čula, te kako je sad i što je s njim u međuvremenu…? Ima još interesnih grupa suputnika, dakako! Vremena se mijenjaju i donose neke nove skupine, ali ovo je otprilike gruba podjela…

Zašto dolazi do ovakvih sudara i razmjena osobnosti i iskustva i koji im je značaj? Zašto upadamo u vidno i slušno polje jedni drugima?

Ponekad dobro dođe mišljenje neutralne osobe koja aktere priče ne poznaje, čije mišljenje nije presudno, to je jasno, ali može i nehotice u određenom trenutku dati novi smjer događajima, barem njegovo novo viđenje.

Osim toga suputnici-sugovornici uglavnom zbog vlastite kulture i ipak određene distance u odnosu na zahuktalog pripovjedača, strpljivije slušaju nego poznanici ili obitelj na koje se priča odnosi i koji stvarno nemaju živaca ni vremena opet slušati istu priču.

Vrlo važan sastojak, jedan od ključnih začina ovakvim razgovorima, sigurno je i nepoznavanje sugovornika, “sada i nikad više”, što nam daje određenu slobodu u iznošenju, ma kako to apsurdno zvučalo u prvom trenutku.

Još je jedan važan segment ljudskog bića zadovoljen na ovaj način, a to je sjećanje, točnije nastanak sjećanja arhiviranjem ovakvih priča usput pokupljenih između dvije stanice nigdje od nikud.

Krug života je ipak, prije svega, krug i ponavljaju se iste ili vrlo slične situacije u kojima se mnogo lakše snalazi primjenom znanja, iskustva, pokupljenog “ne znam ni ja od kud mi”, ali koristi, služi, gradi me kao osobu, kao čovjeka.

Mnogo je ljudi kojima je život miran, u određenoj kolotečini, da ne kažem samotan, unatoč ljudima koji ih okružuju. Ovakvi susreti i razmjena iskustava predstavljaju plamičak, pokretač onog još uvijek živog u njima, a to je živjeti i živjeti suživot, zaturen negdje usput, u umoru svakodnevice.

Volim ljude, volim putovanja koja su, baš kao i život, ponekad naporna, ali i dalje nestrpljivo iščekivana i uglavnom nepredviđena.

Sretan put! Kud god!