I ona je pisala da joj se u dušu utisnu određene misli. I dobro da je pisala, jer u onoga tko čita njezin Dnevnik utiskuju se iste te misli.
Čitatelju je ovdje dovoljno reći, a opširnije će moći čitati o Etty u jednom mojem drugom članku, da je ona vodila Dnevnik između 1941. i 1943. godine. Tek je prije dvadesetak godina Dnevnik objavljen na nizozemskom jeziku. Poput ostalih Židova, i ona je ubijena u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Njezine su misli tako moćne, nježne i mile, one svjedoče o jednoj duši koja se mučila sa spolnošću, ali koja je, dopustivši da ju Bogu vodi, postala velika duhovna osoba, istinski uzor vjere, predanosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, osobito u užasima Drugoga svjetskog rata. Evo samo nekoliko misli.
Klečanje. Etty, koja se isprva protivila klečanju, malo pomalo otkriva klečanje kao snažan molitveni stav pred Bogom, stav u kojemu se sažimaju sva naša ljudska bijeda i grješnost, naš vapaj za Bogom, naša poniznost, kao danas možda jedini stav humanosti: „Sinoć, kad sam krenula na počinak, odjednom sam u toj velikoj sobi pala na koljena, na tepih, među te čelične stolice. Sasvim spontano. Nešto me prisilno bacilo na pod, nešto što je bilo jače od mene. Nedavno sam samoj sebi rekla: vježbat ću se u klečanju. Još mi je naporna ta gesta, ta gesta koja je tako intimna kao geste ljubavi.” Etty je počela duhovno ozdravljati i rasti upravo u tom trenutku kada je spontano pala na koljena, kada se počela učiti toj tako „intimnoj gesti” ljubavi. „Kada sam danas prolazila hodnikom prepunim ljudi, odjednom sam osjetila potrebu da kleknem na onaj kameni pod među svim tim ljudima. Jedini stav dostojan čovjeka, koji nam je preostao u ovom vremenu: kleknuti pred Bogom.” „Kada je u meni velik nemir i kada više ne znam što ću, tada mi još uvijek ostaju sklopljene ruke i koljena koja kleče.”
Mržnja. Razgovor između Etty i komunista i Židova Klaasa, koji je mrzio naciste: „Klaas, u biti želim reći samo ovo: Trebamo toliko toga promijeniti kod nas samih da nemamo ni vremena mrziti svoje takozvane neprijatelje. Mi smo sebi samima dovoljno neprijatelji... Klaas, ne vidim drugoga puta: svatko treba zaći u sebe te u sebi istrijebiti i uništiti sve ono što misli da mora uništiti u drugima. To nas mora prožimati da nestane u nama i najmanji atom mržnje, koju nanosimo ovomu svijetu i koji ovaj svijet čini više negostoljubivim nego što on sam jest.” Na to je Klaas, taj zadrti komunist i trockist, rekao krajnje zbunjeno i začuđeno: „Da, ali to bi onda bilo kršćanstvo! Na što je ona hladno odgovorila: Kršćanstvo. Da, zašto ne?”
Bog u nevoljama. Nisam baš ljubitelj tzv. teodicejskih pitanja o Bogu i patnji. Često su ta slična pitanja neozbiljna, ona ne proizlaze iz realne patnje, nego su „salonska”, dolaze iz običnoga mišljenja koje stvarno nije dotaknuto patnjom, niti dolazi iz patnje. Onaj koji pati, onaj koji je patio ili onaj koji je bio u Auschwitzu, odnosno na nekim drugim stratištima, uopće ne postavlja takva pitanja. Njegovo je jedino pitanje vjerovati ili ne vjerovati u Boga, ostati kod sebe ili se izručiti Bogu. Zato i Etty ni na jednom mjestu, pred nadolazećom katastrofom svojega naroda i svojega života, nikad ne postavlja pitanje o Bogu! „Ovo je komično: uopće se ne osjećam da sam u njihovim kandžama (nacista), ako i budem ovdje ostala, a i onda ako me budu odvezli. Sve to smatram stereotipnim i primitivnim, ne mogu razumjeti te argumente, ne osjećam se ni u čijim kandžama, osjećam se jedino u Božjim rukama, da to tako patetično izreknem: svugdje i uvijek se osjećam u Božjim rukama, svejedno sjedim li sada ovdje za ovim meni tako dragim i pouzdanim radnim stolom ili možda kad budem sljedeći mjesec boravila u nekoj bijednoj rupi u židovskoj četvrti. Vjerojatno će moje tjelesno uništiti, ali mi i dalje ništa ne mogu učiniti. Možda ću pasti u očaj i morati podnositi velike nevolje koje si ni u svojim mračnim fantazijama ne mogu zamisliti. Ali, sve je to tako nevažno spram osjećaja beskrajne širine i pouzdanja u Boga te nutarnje sposobnosti za doživljaj.”
Tražiti Boga u čovjeku. „Nije dovoljno o tebi propovijedati, moj Bože, moramo te prvo osjetiti u srcima drugih. Moramo osloboditi u drugima put k tebi, Bože moj. Zato je potrebno poznavati ljudsku dušu... Obećavam ti, obećavam ti da ću koliko je to moguće u mnogim kućama tražiti stan i smještaj za tebe, moj Bože. To je zapravo smiješna slika. Hodam okolo i tražim smještaj za tebe. Toliko je praznih i osamljenih kuća u koje te želim dovesti kao počasnoga gosta. Oprosti mi ovu ne baš jako domišljatu sliku.” Etty, taj „flaster na ranama”, kako je ona sebe opisala, tražila je u drugima smještaj za Boga. Zašto ne i mi?
