Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 13. 12. 2017. 09:37
Foto: Gettyimages
„Pričekajte samo trenutak dok pomognem bubici da iziđe iz auta”, zamolim mladu ženu koja parkira aute i predajem joj svoj ključ. Dok ona zapisuje broj moje tablice i vrijeme kad sam stigla, ja nježno stavljam list pred maloga žutog kukca i promrmljam mu poziv za prijevoz.

Buba svojim ticalima odluči da je orahov list bolje mjesto za nju od plastike i stakla u mom autu i zakorači na njega. Spustim list i bubu na mali otočić trave i velim naglas: „Sad si na sigurnom. Idi!” Udahnem s olakšanjem i vratim se ženi koja me sve to vrijeme promatra u čudu. Još uvijek drži kemijsku olovku i karticu za parkiranje, u zamrznutoj pozi.

„Bolje da sam je maknula iz auta nego da mi se negdje zavuče i onda mi se nenadano zaleti u facu, prestraši me u vožnji i uzrokuje nezgodu”, objasnim joj kroz nervozni smijeh i gestikulaciju. Žena me i dalje gleda. Kroz glavu mi prođe misao kako je cijela situacija zapravo smiješna i apsurdna. Ili možda tragikomična… Ili zapravo sasvim normalna.  

I tada, prihvaćajući mogućnost da je sve to „normalno”, sve stane. Na trenutak jedan dah postaje dug kao vječnost i nečujan glas me podsjeća: „Umorna si i napeta od svega. Riješi se pritiska. Uz zrak izdahni nervozu, strah i bol… Osjeti pauzu, trenutak potpunoga mira između izdisaja i udisaja… Udahni ljubav i milost… Okružena si njima… Sve je u redu.”

Uvidjeti ljepotu stvorenja

„Smijem li vas nešto pitati?” progovori žena koja parkira aute i trgne me iz kratke meditacije. „Je li Vaše ime Tatiana?” Sad sam ja u čudu. Kako ona zna moje ime? Možda je njezina kompanija već ugradila kamere za identifikaciju stranaka pomoću skeniranja lica! U polupanici odgovorim joj da jest, na što mi ona objasni da me je vidjela na nekom koncertu country glazbe u Nashvilleu.

Oh, da! Sjetim se da sam pjevačica i javna osoba. Ruka mi automatski krene prema kosi da je poravna dok mi žena govori kako je se jako dojmilo moje pjevanje i moja priča. „Hvala Vam za inspiraciju koju ste mi tom prilikom dali”, veli mi. Ja otvaram ruke i pitam ju smijem li je zagrliti. Na njezinu licu se razvuče veliki osmijeh. U našem zagrljaju nalaze se mir, ljubav i blagoslov i ja ih primam kao dar koji mi je potreban baš toga trenutka jer stojimo pred ulazom u bolnicu gdje se moj suprug bori s teškom bolešću.

„Mogla sam jednostavno zgnječiti kukca maramicom, a ne napraviti cijelu scenu”, pomislim dok čekam lift. Nikad nisam voljela kukce. Još i danas ih se plašim. Možda zato što su nepredvidivi i brži od mene. Možda zato što sam naučila od drugih da su kukci ružni, dlakavi i opasni. Dok su moji sinovi bili mali, veselili su se svakoj glisti i vrtnoj bubi, oduševljavali se paucima i njihovim mrežama i puštali da im pčele slete na ruku, uvjere se da na njima nema peludi i ostave ih na miru. Oni su me naučili da prije nego što naučimo definicije okoline (na primjer majke koja vrišti pri susretu s kukcima) i stvorimo strah i nelagodu, imamo prirodnu sposobnost uvidjeti ljepotu i vrijednost svakoga djelića svijeta i svega što je u njemu stvoreno.

Izdržati bol i patnju

U bolničkoj sobi sjedim kraj kreveta i milujem ruku svoga dragog. Osjećam mekoću njegove kože, toplinu i puls života. Oporavlja se od zadnje operacije – jedne u nizu liječenja koje mu svaki put na tijelu ostavi novu ranu, novi ožiljak, novu bol. Ovaj put su mu operacijom izvadili vodu koja se nakupila oko srca. Priča mi kako od vode nije mogao disati. Kako mu je jedino pomagalo to da se koncentrira na male količine kisika koje su mu dovodile život. Priča mi kako su ga nakon operacije stavili na stol da mu snime srce i pluća i kako ga je stravično boljelo, kao da su ga raspeli… Onda stane i puno tišim glasom veli kako mu svaka rana na tijelu donosi dublju spoznaju Božje ljubavi. Brišući suze, kaže mi kako mu svaki dan, svaki trenutak postaje mogućnost da izrekne ono što prije nije mogao, da pruži ljubav i ohrabri one koji su fizički slabiji od njega, da s njima podijeli tisuće molitava koje prima.

Gledam ga i kroz suze tiho otpuštam tugu. Potpuno bespomoćna da mu olakšam fizički bol, sjedim kraj njega i volim ga. Uvijek je imao jaku psihičku snagu kojom bi podnosio bol ili ga sasvim ignorirao. Sad mu ta snaga pomaže izdržati bol, ali na način da ga prihvaća, prolazi kroz njega otvorenoga srca i dopušta mu da ga mijenja. „Možda nikad ne bih znao koliko sam voljen i koliko volim da nisam obolio”, veli mi i stisne mi ruku.

Nitko ne želi prolaziti kroz bol. Pogotovo zato što smo svi naučili da je bol, fizička i emotivna nepoželjna i ružna… Kao kukci, prođe mi misao kroz glavu.

Moguće je prihvatiti

„Vidiš li zvijezde?” pita me suprug kroz polusan. Nježno se nasmijem i velim da je jutro. „Znam, znam”, odgovori mi, „ali sjeti se… kako smo putovali po dugim autoputovima gdje su gradovi bili toliko daleko da je noć bila nedotaknuta umjetnim svjetlima. Imali smo toliko divnih, čarobnih trenutaka…”

Pustim ga da zaspi. Slušam ga kako diše. Zašto smo se ikada ispod tih zvijezda odlučili svađati? Zašto inače ljubavnici dopuštaju nečijim tuđim i naučenim principima da kao nepremostivi zidovi između njih stvaraju nepovjerenje i strah?

Osjetim tugu koja je toliko teška da dotiče mjesta u kojoj se lako aktiviraju ogorčenje, ljutnja, jad, žaljenje za onim što je moglo biti i onime što nije bilo. Poučena prijašnjim iskustvima, znam da te emocije kao pomrčina sunca mogu zasjeniti sve što je dobro i spriječiti nas da vidimo ljepotu i u onome što nas plaši i boli.

Mogla bih se opet zaglaviti u tuzi i depresiji. Ali i ne moram. Izbor je moj.

„Želim da se sjećaš lijepih trenutaka. Pusti sve drugo. Nije više važno”, veli mi suprug na rastanku. „Volim te”, prošapćem kroz stisnuto grlo i zatvaram iza sebe vrata bolničke sobe.

Na putu kući slušam radio. Glazba liječi dušu i smiruje misli. S druge strane, vijesti donose nervozu i nemir.

Lako je poštedjeti kukca, odlučiti ga vidjeti u novom svjetlu, iz nove perspektive i otkriti ljepotu božanskoga stvorenja u njemu. Moguće je i prihvatiti bol kao dio ljubavi, smrt kao dio novoga života i naučiti srce i razum da nas ni bol ni strah više ne sprječavaju u življenju. Ali kako voljeti ljude koji iz oholosti i svoga interesa zavađaju svijet i truju ga poticanjem mržnje i nepovjerenjem? Kako u onima koji su zaslijepljeni pohlepom za moći vidjeti lice Krista?

Isključim radio na trenutak da saberem misli. Po koji put toga dana ponavljam: „Udahni ljubav i milost koja je uvijek prisutna… Osjeti trenutak potpunoga mira između izdisaja i udisaja… Uz zrak, iz sebe izdahni i otpusti ljutnju, bijes, nepravdu i osude. Budi ljubav tamo gdje je mržnja, nosi nadu tamo gdje je očaj i svjetlo gdje je samo tama.”  

Udišem duboko i polako. Primjećujem sve lijepo što me okružuje: nebo, drveće, lišće koje polako žuti, kukce, ptice, ljude, pse. Zahvalnost briše nemir i nelagodu. Nisam bespomoćna. Ja, kao i milijuni drugih ljudi, svaki dan imam izbor u puno različitih situacija dodati svoj nemir, strah i prezir ili odbiti biti dio toga. Ispod ružnih ljudskih osobina i zlog ponašanja kriju se duboko nesretni ljudi. Ispod definicija koje nas straše i razdvajaju svi smo jednako i čudesno stvoreni. Ispod boli, nalazi se razumijevanje i nova spoznaja života. Ispod naših ljudskih i ograničenih definicija i percepcija krije se Stvoritelj života, svega vidljivoga i nevidljivoga. Na nama je da stanemo i kroz to primijetimo.  


Tatiana Tajči Cameron je međunarodno priznata glazbenica, autorica i certificirani life coach. Kroz glazbu, kolumne, radionice, konferencije i video emisije Tajči nas tematski upućuje na to da treba više voljeti, težiti ka iscjeljenju duhovnih i emotivnih rana i na taj način biti izvorom pozitivnih promjena u svijetu.
Publici u Hrvatskoj i regiji poznata je po karijeri tinejdžerske zvijezde i hitu Hajde da ludujemo. U SAD-u je održala više od tisuću duhovnih koncerata i etablirala se kao jedna od vodećih umjetnica i motivacijskih govornika u Katoličkoj Crkvi.
Živi u gradu Nashvilleu u državi Tennessee sa suprugom i trojicom sinova. Kad nije na turnejama ili sa obitelji i prijateljima, Tajči volontira u državnom zatvoru gdje je mentorica zatvorenicama, u organizaciji koja se bori protiv trgovine ljudima EndSlaveryTN i Thistle Farms, koja rehabilitira živote žrtava nasilja, prostitucije i različitih ovisnosti.
Web: wakingUPrevolution.com & Tajci.net   Facebook  Twitter  Instagram  YouTube


 

Izvor:
Svjetlo riječi