Početna stranica » Hrvatska i Srbija u europskoj epizodi

Hrvatska i Srbija u europskoj epizodi

153 pregleda

Hrvatska je prošlu godinu počela i završila nesporazumima sa Srbijom. Neupućenim Europljanima moglo bi se pričiniti da se to opet nadmudruju stari takmaci na rubu Europe te da Hrvatska zlorabi svoju moć članstva u Europskoj uniji, iako je obećala da susjedima neće zagorčavati život tijekom pregovora, kao što je to njoj zlonamjerno činila Slovenija.

Naime, dok Srbija vodi pregovore s Briselom oko pristupanja Europskoj uniji, istodobno se bratimi s Rusijom kroz vrlo srdačne državne posjete i organiziranje vježbi ruske vojske uz granicu s Hrvatskom, kao članicom EU-a i NATO-a. Rijetke su europske države koje pokušavaju i uspijevaju sjediti na dvije stolice, kao što to uspijeva toj kandidatkinji za punopravno članstvo u EU i ključnoj ruskoj saveznici na Balkanu. Na prvi pogled čini se da Srbija neuspješno pokušava igrati politiku nesvrstanosti poput bivše Jugoslavije pa uspješno ubire koristi i od Zapada i od Istoka, a kako stvari stoje i od arapskoga svijeta koji obilato ulaže u razvoj Beograda i nekadašnjeg JAT-a. No, puno je realniji zaključak da koristi zategnute odnose na liniji Brisel – Moskva i svoj nedefiniran geopolitički status, kako bi natjerala obje strane da se bore za ruku Srbije bogatim darovima i ustupcima. Zato čak i u Berlinu, koji blagonaklono hvali Zagreb, Srbiji gledaju kroz prste i dozvoljavaju čak i ono što Hrvatskoj nikada ne bi bilo oprošteno

Kako do Unije?

Zato srbijanski premijer Vučić može sebi priuštiti protestna napuštanja statusne konferencije o otvaranju novih pregovaračkih poglavlja za Srbiju zbog tobožnje uvrijeđenosti hrvatskim blokadama, a europski centri moći pritiskat će hrvatsku Vladu da popusti u svojim stajalištima, kako bi Srbiju uz što manje muke svrstali na zapad. Međutim, bude li se Europa olako poigravala s kriterijima i vrednotama oko kriterija članstva, što će ostati od ideje Europske unije kao elitnog kluba, koji okuplja samo one koji istinski žive demokraciju, europske vrednote i ljudska prava!? Uostalom vidjeli smo na primjeru Hrvatske koliko je uložila truda i reformi – od promjene institucija i politika do potpune suradnje s Haškim sudom i prava manjina, kako bi zadobila povjerenje preostalih 27 članica EU.

Upravo je put prema članstvu u Europsku uniju svojevrsna katarza, ali i čistilište da pojedine države buduće članice „ispeglaju” prošlost, preispitaju vlastitu savjest, analiziraju odnos prema vlastitim građanima i okruženju, stvore funkcionalnije institucija i poboljšaju ljudska prava… A kad je Srbija u pitanju – ne samo da nije raskrstila s agresijom Slobodana Miloševića i katastrofalnim posljedicama takve politike, već se retorika vladajućeg dvojca Nikolić – Vučić čini kao mirnodopski nastavak velikosrpske agresije na zapadne susjede. Hrvatska Vlada upozorava Europsku uniju da Srbija ne može otvoriti pregovaračka poglavlja vezana uz obrazovanje i kulturu dok svojim manjinama ne osigura udžbenike i nastavu na njihovom jeziku, kao što to Hrvatska čini desetljećima. S tim su povezana i općenito manjinska prava hrvatske zajednice u Srbiji koja se godinama krše.

Dok Republika Hrvatska obilato financira sve aktivnosti srpske manjine u Hrvatskoj (na 1 euro koji Srbija izdvaja za kulturne, obrazovne i informativne programe tamošnje hrvatske manjine, Hrvatska za svoju srpsku manjinu izdvaja 37 eura) te im jamči čak tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, dok u Srbiji Hrvati nemaju nijedno zajamčeno mjesto u Skupštini (na zadnjim izborima je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov ušao u parlament jer je bio na listi Demokratske stranke). Nije li onda logično inzistiranje na odgovornijem odnosu prema manjinama, kao jednom od uvjeta za srbijansko napredovanje prema članstvu u EU? Hrvatska također upozorava da Srbija ne može i ne smije otvoriti poglavlje 23 o pravosuđu dok ne riješi pitanje prisilno odvedenih i nestalih na području Srbije, ne poboljša suradnju s Hagom te ne ukine nadležnost u procesuiranju ratnih zločina na području cijele bivše Jugoslavije… A pitanje ratnih odšteta ili barem javne isprike za sve zlo koje je Srbija napravila u regiji nitko se ne usudi ni spomenuti, pa zbog oštre retorike iz Beograda i propagande koja još nije zaustavila svoj ratnohuškački stroj ispada da su Srbija i Hrvatska podjednako odgovorne.

Kao nebo i zemlja…

Međutim, činjenice su jasne i neumoljive. Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku u cilju stvaranja Srbije do Karlovca, Karlobaga i Senja (u čemu su aktivno sudjelovali aktualni Predsjednik i Premijer Srbije) ubijeno je više od 8000 civila, od čega su gotovo polovica žene i djeca, protjerano je 240 000 Hrvata, učinjena je materijalna šteta od 400 milijardi dolara (porušeno je čak 14 hrvatskih bolnica, mnogobrojne škole, crkve, tvornice i domovi, opljačkana su kulturna dobra, Hrvatska je imala gubitke zbog uništenog turizma…). Iz Republike Srpske (koja je jedina preživjela dio tog zločinačkog plana) od rata do danas protjerano je i iseljeno 153 000 Hrvata, odnosno njih čak 93 % od prijeratnog broja, a iz Vojvodine, gdje nije bilo nikakvih oružanih sukoba protjerano je još devedesetih oko 40 000 Hrvata. Ove činjenice rijetko tko više spominje!

Tijekom oslobodilačke akcije Oluja, koju službeni Beograd smatra „neoprostivim zločinom” Hrvatske, a koja je uslijedila nakon što su pobunjenici u Kninu odbili sve mirovne prijedloge i inicijative (među kojima je bila i svojevrsna autonomija), prema Sudu u Hagu ubijena su samo 44 civila. Dokazano je kako masovni odlasci nisu bili nikakvo organizirano protjerivanje Srba već projekt Beograda s ciljem stvaranja histerije. Tadašnji je hrvatski predsjednik Tuđman otvoreno pozvao sve građane srpske nacionalnosti da ne napuštaju svoju domovinu, a uskoro je abolirao čak i one koji su se ogriješili o hrvatske zakone. Hrvatska je učinila sve da se vrate svi koji žele i uložila milijune eura u obnovu porušenih domova. Srpska manjina u Hrvatskoj, posebno njezino političko vodstvo, danas uživaju prava i privilegije kakve ne uživa nijedna manjina u Europi – od sigurnog financiranja, preko političkih prava, kadroviranja i utjecaja u ključnim političkim institucijama do odvojenih škola i vlastitih udžbenika u kojima se ne uči hrvatska povijest, već njezino viđenje iz Beograda.

Imajući sve to u vidu, nije li logično da Srbija snagom reciprociteta ponudi barem slična prava i hrvatskoj zajednici u Srbiji, odnosno, nije li ovo jedinstvena prilika da se Srbiju snagom briselskih institucija urazumi (ako godinama već ne ide drugim putem) da se počne ponašati europski i ispuni ključne kriterije, želi li biti dio tog biranog društva. Nažalost, zbog slabe hrvatske diplomacije i loše međunarodne komunikacije ispada da je posrijedi osveta Hrvatske za nesporazume iz prošlosti, a ne inzistiranje na kriterijima koje je i Hrvatska sama prošla i koji Europu čine uzorom demokracije.

Postane li ovakva Srbija, bez radikalnijih zaokreta u svojoj aktualnoj politici i odnosu prema prošlosti te preuzimanja odgovornosti prema svim svojim građanima bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, članicom Europske unije, onda takva zajednica nažalost nema ni svrhe, ni razloga postojanja. Dapače, mogao bi se ispuniti onaj gotovo proročanski vic od prije desetak godina prema kojem će – kad uđe Hrvatska istupiti Velika Britanija (što se ispunilo), kad uđe Srbija istupit će barem trećina članica, a ostatak starih članica pobjeći će glavom bez obzira kad uđe Bosna i Hercegovina.