Kolumnist: Božo Skoko - HR retrospektiva
Objavljeno: 06. 07. 2022. 07:49
Hrvati su se teško izborili za svoju slobodu i neovisnost, a rane i ožiljci su još svježi pa bi se očekivalo da znamo razviti barjake, ne samo kad igra hrvatska nogometna reprezentacija već i kad domovina slavi svoj dan

Hrvatska je 30. svibnja obilježila svoj Dan državnosti. Izuzmemo li Božić i Uskrs, kao najznačajnije vjerske blagdane, to je najvažniji dan u godini u životu nacije jer tada odajemo poštovanje domovini, slavimo zajedništvo i nacionalna postignuća te se prisjećamo onih koji su nam osigurali neovisnost i slobodu. Međutim, unatoč svojoj važnosti, taj ključni nacionalni praznik nije osobito svečano proslavljen ni ove godine. Za jedne je to bio tek neradni dan, drugima nacionalna simbolika ide na živce pa misle da su napredni ako ne izvjese zastavu, treći poistovjećuju slavljenje domovine s promocijom elita na vlasti pa su malo suzdržani, a četvrti su zbunjeni čestim promjenama termina Dana državnosti pa nisu bili sigurni što uopće slavimo…

Očito nam treba vremena da usvojimo važnost nacionalne simbolike, počnemo se odgovornije odnositi prema svojoj zemlji i njezinim vrednotama te shvatimo kako imati državu nije mala stvar. Uostalom, mnogo veće nacije su znale izgubiti svoj jezik i identitet u povijesnim bespućima, a mnoge od njih ni danas nemaju državu. Hrvati su se teško izborili za svoju slobodu i neovisnost, a rane i ožiljci su još svježi pa bi se očekivalo da znamo razviti barjake, ne samo kad igra hrvatska nogometna reprezentacija već i kad domovina slavi svoj dan.

Imati državu nije mala stvar

U starim demokracijama poput Francuske, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država nacionalni je dan prilika za jačanje nacionalnoga identiteta i ponosa, promociju zemlje i njezinih vrednota, zajedništvo njezinih stanovnika i državljana razasutih diljem svijeta… Isticanjem važnosti svoga nacionalnog dana te šarmantnim i bučnim proslavama uspijevaju „zaraziti” i druge, pa je teško zamisliti, čak i među našim srednjoškolcima, da netko ne zna kako Amerikanci piknicima i vatrometima proslavljaju Dan neovisnosti 4. srpnja ili što Francuzi slave 14. srpnja.

Iako je nakon stvaranja neovisne Hrvatske u domovini i dijaspori započelo zajedničko obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja (kao spomen na oživljavanje demokracije u Hrvatskoj i konstituiranje višestranačkoga sabora), nakon njegova ukidanja 2001. te proglašenja 25. lipnja novim Danom državnosti, taj osjećaj se izgubio. Iako je stari nadnevak Dana državnosti vraćen 2019. godine, još uvijek se značajnije, i u domovini i dijaspori, obilježava 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, koji izaziva emocije i ponos na pobjedu u Domovinskom ratu i oslobođenje zemlje. Međutim, sva ta obilježavanja nacionalnih praznika nemaju više one početne euforije, a ni globalne vidljivosti. Nedostaje nam praznik koji će pobuditi emocije, natjerati nas da se zamislimo tko smo i kamo kročimo, ali i dan na koji će hrvatski kvadratići preplaviti svijet…

Prepoznatljivi kvadratići u svijetu

Nakon ulaska u finale hrvatske nogometne reprezentacije 2018. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i povratka Vatrenih u domovinu 16. srpnja, kad je u Zagrebu nogometne viceprvake svijeta dočekalo više od pola milijuna ljudi, pokrenuta je inicijativa da se taj dan nastavi obilježavati kao Dan hrvatskoga ponosa i zajedništva. Naime, riječ je o nenadmašnom sportskom uspjehu i događaju koji će se dugo pamtiti te definitivno najvećoj proslavi u povijesti Hrvatske. Hrvatski kvadratići dobili su na globalnoj popularnosti, prekrili su Hrvatsku i sve hrvatske zajednice diljem svijeta. Čak i oni koji nisu bili sigurni u svoje korijene odjednom su bili ponosni što su Hrvati, a zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske tada je bilo na vrhuncu, baš kao što je nekada bilo za vrijeme Domovinskoga rata. Međutim, nekako se ta ideja istopila, iako se svake godine rado prisjetimo veličanstvenih nogometnih postignuća.

Također, potencijal vidljivosti ima i Svjetski dan kravate koji se obilježava 18. listopada, a koji je 2008. jednoglasno proglasio Hrvatski sabor na prijedlog ustanove Academia Cravatica. Na taj dan se spomenicima poznatih velikana na gradskim trgovima po Hrvatskoj, ali i na središnjim trgovima gradova diljem svijeta (zahvaljujući nastojanjima hrvatske diplomacije i hrvatske dijaspore) simbolično vežu crvene kravate, odnosno marame. Naime, kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Za Dan kravate je izabran 18. listopada jer je na taj dan 2003. izvedena spektakularna instalacija Kravata oko Arene u Puli. Tom instalacijom, koja je proglašena najvećom kravatom na svijetu, simbolički je povezano antičko i suvremeno doba, a crvenom bojom kravate svijetu je upućena poruka ljubavi i suživota među ljudima i narodima. Putem televizijskih postaja, instalacija Kravata oko Arene postala je vrhunski svjetski spektakl koji je vidjelo više od milijardu ljudi. U ustanovi Academia Cravatica smatraju kako se uvođenjem Dana kravate, na hrvatskoj i svjetskoj razini, dogodio preokret u prepoznatljivosti i pozitivnoj slici Hrvatske u svijetu. Kravata, koju svako jutro više od 700 milijuna ljudi diljem svijeta stavlja oko vrata kako bi priskrbili percepciju elegancije, poslovnosti i uljuđenosti, postala je – uz hrvatske kvadratiće – jedan od najprepoznatljivijih simbola po kojima suvremeni svijet prepoznaje Hrvatsku i Hrvate.

Samopoštovanje i zajedništvo

No, dok se ne odlučimo izabrati neki drugi datum za nacionalni dan ili dan hrvatskoga zajedništva, valja nama prigrliti naš Dan državnosti i zdušnije ga proslaviti. Tada ne slavimo početak hrvatske neovisnosti (koja se računa od 25. lipnja 1991.) niti početak hrvatske državnosti (koja seže duboko u našu ranu povijest) – što neki predbacuju, ali slavimo početak demokracije u Hrvatskoj, nakon tolikih godina vladavine nedemokratskih režima. Bio je to prvi korak prema stvaranju neovisne i suverene hrvatske države, ostvarene voljom i snagom hrvatskoga naroda, ali i mudrošću prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, čiju smo 100. obljetnicu rođenja obilježili 14. svibnja.

A kad je Tuđman, koji je prepoznavao moć nacionalne simbolike, u pitanju, onda je dovoljno navesti onu mudru misao i poruku velikog američkoga vanjskopolitičkog gurua Henryja Kissingera: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom…” Ne znam jesu li Hrvati počeli promišljati stvarnost hladne glave, ali u usporedbi sa svim njegovim nasljednicima i njihovim postignućima, Tuđman se, iz dana u dan, čini sve većim i većim, a njegovo djelo i doprinos monumentalniji. Zato ne čudi što Tuđman postaje uzor, ne samo demokršćanskim snagama i desnici već i onima na ljevici koji se sve češće na njega pozivaju.

Prisjećajući se Tuđmanovih vremena stvaranja i obrane hrvatske države, toga ponosa i prkosa, možemo zaključiti – imaju Hrvati što slaviti, samo nam treba više samopoštovanja i zajedništva.

Izvor:
Svjetlo riječi