Početna stranica » Intelektualno lemingarstvo

Intelektualno lemingarstvo

138 pregleda

U skandinavskim brdima, Ukrajini, Kazahstanu, na Arktiku i u još nekim predjelima živi neobična vrsta životinja – tzv. „leminzi” (lemmus, lemmus, L.). Rječnik stranih riječi donosi za njih sljedeću definiciju: „mali glodavac sjevernih predjela, sličan poljskom mišu”. To su male (od 8 do 13 cm) i sitne (oko 30 g) stepske voluharice koje žive relativno kratko (oko 20 mjeseci).

Na Arktiku ta napuhana i zdepasta mala stvorenja žive u svojim planinskim nastambama; ondje se hrane, podižu mlade i zimi kopaju tunele pod snijegom. A onda iz nekoga neobična razloga svake tri ili četiri godine, tj. periodički, na tisuće tih malih stvorenja kreće prema moru, prelazi planine i rijeke suočavajući se s mnogim opasnostima te se na koncu niz liticu strovaljuju u smrt. Nijedan se leming ne zaustavlja kako bi vidio zašto sudjeluje u tome – jednostavno slijedi onoga ispred sebe. Kada dospiju do mora, nastavljaju svoj put plivajući dok se od iscrpljenosti i iznemoglosti ne utope. I tako ih na tisuće slijede jedan drugoga u smrt.

Ti su mali glodavci zapravo i postali poznati po tome što se, prateći slijepo jedan drugoga, s planinskih litica strovaljuju u ponor. Dugo su vremena znanstvenici muku mučili kako bi odgonetnuli takvo njihovo ponašanje. Čini se kako ni na današnjemu stupnju istraživanja to još nije posve jasno. Tako su nastale teorije koje polaze od tvrdnje kako se kod njih periodički rađaju kolektivne suicidalne „misli” pa do okrivljivanja arktičke borovnice (vaccinium uliginosum) koja ih svojim otrovom navodno „izbezumi”. Neki su čvrsto uvjereni kako se najprije radi o prvoj tezi, tj. o prirodnoj nužnosti i želji za opstankom, jer se „lemingocidi” događaju u vrijeme prevelikoga populacijskog booma zbog kojega im postane tijesno, a izvori hrane oskudni.

No, bilo kako bilo, time su oni postali metafora za ljude koji su izrazito povodljivi, koji nemaju svoga stava i koji neupitno slijede uvriježena mišljenja uz opasnost da postanu pravi tudumi. Takva se pojava jednim imenom naziva lemingarstvo. Ipak, za tinejdžericu koja opsjednuta modom jurca za posljednjim modnim trendom ne bismo mogli reći kako je leming. Za nju bi više odgovarao naziv pomodarka. Lemingarstvo se odnosi na karakter, na stavove i mišljenje. Sveučilišni profesor koji u svojim člancima prati samo zadnje trendy teorije i nije sposoban za „nesuvremena razmatranja” (F. Nietzsche), ili student koji se divi profesorovoj „pameti” bez kritičke distance prema njegovu mišljenju, zapravo su leminzi u pravom smislu riječi. Lemingarstvo nije posljedica intelektualnoga deficita nego psihološke labilnosti i pomanjkanja karaktera. Kardinal Louis-Édouard Pie, odlučni borac protiv ideologije Francuske revolucije, tvrdi kako je pomanjkanje čvrstoće karaktera jedna od temeljnih značajki razdoblja od Francuske revolucije naovamo. Uzrok pomanjkanja čvrstoće karaktera on vidi u „omekšavanju” duše posljedicom slabljenja vjere. Tko oslabi u vjeri, postaje mekušac i gubi karakternu čvrstoću, zaključuje Pie. A od karakterno slaboga najlakše se napravi tupana.

Za osobe leminge je karakteristično to da jednostavno ne mogu podnijeti teret slobode, samostalnosti i osobne odgovornosti. Oni radije sebe misaono deobligiraju i prebacuju svoju slobodu i odgovornost na drugoga jer su jedino sposobni poput papagaja ponavljati ono što čuju na TV-u ili od svojih intelektualnih suflera te što pročitaju u novinama. Biti neinformiran, međutim, ne znači istovremeno i biti leming, jer svatko može biti izmanipuliran ili ne imati vremena ili mogućnosti za objektivnu informiranost. To je sasvim drugi par cipela.

Je li glupost grijeh?

Lemingarstvo kao posljedica psihološke labilnosti i pomanjkanja karaktera nužno vodi u odreknuće od zdravoga razuma, a onda i u glupost. Budući da glupost ima veze s karakterom, ona je onda samorazumljivo i grijeh. Stoga će sveti Toma Akvinski i reći kako je samoskrivljena glupost grijeh. Leming, koji je metastazirao u glupana, među najopasnijim je neprijateljima društvene zajednice jer motivi glupanova djelovanja ne nalaze se ni u pragmatizmu, ni u koristoljublju bilo koje vrste, već u iracionalnoj želji za važnošću. Glupan želi biti važan, uočen, a sve drugo je nebitno pa i, paradoksalno, on sam i njegovo dobro. I nije bitno što ispada glup, bitno je samo da se njime netko bavi, da ga gleda, sluša, čita… (Ivica Šola).

Lijepo kaže njemačka poslovica: Prazne kante najglasnije odjekuju. Kao i leminzi, i glupani doživljavaju s vremena na vrijeme svoj populacijski boom. To biva osobito onda kada je općedruštvena kultura na vrlo niskim granama. Jedna misao, koja se u raznima varijantama pripisuje Karlu Krausu, kaže da kada je sunce kulture na zalazu i patuljci bacaju duge sjene. Nastupilo je doba duhovno i intelektualno kratkih, ali s dugom društvenom sjenom. Mali glodavci – leminzi – zasjenili su u međuvremenu sve oko sebe.

Glupan postaje osobito opasan u onome trenutku kada nastoji svoju glupost „ukoričiti” hoteći joj osigurati dug vijek, a takvih primjera danas imamo napretek. Dok je istinski intelektualac redovito vrlo samozatajan, dotle je tudum glasan, bučan. Razlog tomu otkrio nam je veliki humanist Erazmo Rotterdamski koji tvrdi: Inteligencija čini sramežljivim! Inteligencija započinje sa sviješću o nevažnosti vlastite osobe i velikom upitnošću vlastitih mišljenja i pogleda na stvarnost. To se onda zove intelektualna skromnost. Jer je sramežljiv, stidan (ne zaboravimo: u kršćanstvu su stid i sramežljivost vrline), istinski intelektualac je ujedno i pomalo ukočen, usporen, blokiran. Slično je to kao i u području ljudske spolnosti. Šovinist i rospija nikada nemaju srama i stida pred tijelom i intimom druge osobe. Pravi intelektualac u javnim raspravama jedva da i dođe do riječi. Dok napiše knjigu on se, piše Erazmo, beskrajno muči s umetcima, izmjenama, križanjima, novim pokušajima, preradama. Sasvim drugačije je kod glupana, kaže on: Taj švrlja što mu god u pero nakapa i kako mu se god mili. Usto još on ima i uspjeha, jer smeće uvijek ima dobru prođu, budući da je većina ljudi prisegla na glupost.

Ne razmišljam, dakle jesam!

Glupani nadalje imaju silan kompleks od zrelih i odgovornih pojedinaca, pravih intelektualaca i snažnih karaktera, jer budući da su sami beznačajni, nevažni, vole se baviti isključivo doista važnima i vrijednim ljudima te napadajući njih, progurati svoj … ego. Glupane ne zanimaju beznačajni i nevažni kao oni, već važni, kvalitetni ljudi na čije se živote lijepe poput krpelja i tako plasiraju vlastitu glupost, dajući sebi osjećaj važnosti (Ivica Šola). Odnos koji tupani imaju prema istinskim intelektualnim veličinama jest prvenstveno odnos denuncijatora, ozloglašivača. U svojoj posljednjoj metastazi glupost se pretvara u ravnodušje koje paralizira i od osobe čini čistoga poltrona suflerskih „umova”. U odsutnosti svakoga entuzijazma, suvremene generacije mladih ljudi prepustile su se nekoj vrsti trajne intelektualne korizme, intelektualnom postu i nemrsu, potpunom intelektualnom „bestrašću” i tako se pozdravili od onoga što se zove „imati stav”, „imati vlastito mišljenje”, jednom riječju od „zdravoga razuma”. Ne razmišljam, dakle jesam!

Osamdesetih godina 19. stoljeća jedan je arheolog pronašao prve dokaze o stvarnome postojanju mitskoga egipatskog grada koji su Grci zvali Rhinocolura: grad ljudi bez nosa. Blizu Gaze nalazio se prije tri tisuće godina grad koji je bio drugačiji od svih drugih gradova. Bio je to grad-zatvor. Kradljivce su prema Horemhebovu ediktu Egipćani osuđivali na kaznu rinotomije (odsijecanja nosa) i protjerivanja u Rhinocoluru, egipatski Tharu.

Za kradljivce javnoga – društvenoga i medijskoga – prostora naše društvo nema nikakvo rješenje, a egipatski model je neprihvatljiv jer je nehuman. Dok su u Egiptu ljudi bez nosa boravili u Rhinocoluri, dotle u našemu društvu ljudi bez „mozga” žive među nama i dalje nam kradu javni društveni prostor. Ostaje samo čekati dok sunce kulture ponovno ne dođe u zenit i ne ukloni im sjenu.