Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 09. 09. 2022. 12:47

Već mi se dvaput dogodilo da sam na određeno događanje stigla na vrijeme, zauzela mjesto s kojega ću imati dobar pogled i sudjelovati aktivno, kad u zadnji čas stiže mlada osoba visokoga stasa i stade ispred mene. Tik pred mojim nosom bilo je plavetnilo jakne plećatoga mladića i to je sve što sam vidjela. Nisam imala ni osobitoga prostora za manevriranje. Zapanjena bezočnošću takvoga postupka, stajala sam kao ukopana, očekujući neku promjenu. Jedna viđenija osoba je nakon nekoga vremena prišapnula nešto mladcu i on se u čudu okrenuo i malo pomaknuo da, eto, i ja dobijem svoj dio pogleda u stvarnost! Jučer mi se to opet dogodilo. Slijedeći upute liječnice, sjela sam na klupu u čekaonici na kraju dugoga i uskoga hodnika. Nakon nekoliko minuta stižu dvije mlade osobe od kojih jedna staje ispred mene i stoji tako sve vrijeme dok razgovara s nekim. Ja, očekujući opet odgoj i obzir, čekam da se osoba makne kako bih vidjela znak da pristupim pregledu. Međutim, osoba stoji li, stoji. U toj buci nemara i govora začujem dođite gospođo, dođite gospođo i shvatim da se to meni nevidljivoj netko obraća. Naravno da se djevojka nije pomaknula, nego sam ju morala zaobići i proći kraj nje do već nervozne sestre koja je, umorna od svega, htjela obaviti što prije svoju dužnost.

I što pri tom kazati a da se osjećaji ne pomiješaju? Jesu li ti mladi ljudi doista postali robotizirani i neosjetljivi na sve osim na sebe i svoje potrebe? Postoje li drugi u njihovu životu? Kako doživljavaju ljude oko sebe, same sebe i svoje vršnjake? Je li tehnologija krivac za sve kao i vrijeme koje se nesebično poklanja ovim napravama umjesto ljudima? Otupljivanje empatije ili desenzibilizacija jest oblik nesvjesnoga učenja, koje je čak i u pokusima sa životinjama dobro dokumentirano, a kod čovjeka se odnosi kako na misli i osjećaje tako i na načine ponašanja, ističe Manfred Spitzer, autor knjige Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma.

Manjak empatije

Dokazano je da djeca i mladi koji provode dosta vremena gledajući nasilne sadržaje ili igrajući igrice u kojima se nemilosrdno uništava protivnika pokazuju manjak empatije i osjećaja za druge. Ponašanje naučeno gledanjem nasilnih scena može se prenijeti i na stvarni život. Djeca i mladi postaju neosjetljivi na stvarno nasilje upravo zbog konzumiranja nasilnih videoigara ili gledanja filmova sličnoga sadržaja. Time opada i temeljna ljudska sposobnost za suosjećanje i bližnjega. Otuda nereagiranje mladih na vršnjačko nasilje koje rado snimaju i puštaju na mrežama kao nešto što vrijedi pogledati. Upitno je komu koristi proizvodnja nasilnih sadržaja i igrica za djecu i kakvi se rezultati očekuju od njihova konzumiranja. Jesu li djeca doista željna takvih igara ili im se ona perfidno podmeću kao nešto što se mora imati jer je to trend, jer će ispasti smiješni ako to nemaju ili nisu čuli za takvo što? Poticanje na nasilne igrice i nagrađivanje za veću okrutnost s više osvojenih bodova nije nešto što bi itko poželio bližnjemu, ali se sve to ipak promovira i ima svoje zastupnike i korisnike. Kako Spitzer navodi aktivno i pasivno konzumiranje fiktivnoga nasilja dovodi do mjerljivoga otupljivanja spram realnoga nasilja. A to opet ima za posljedicu smanjenu spremnost u pružanju pomoći. Medijsko nasilje minira temelje našega društvenog zajedništva.

Vrijednosni sustav zasnovan na socijalnoj pravdi, slobodi i jednakosti pretpostavlja i sposobnost da se bude čovječan kako bi društvo moglo valjano funkcionirati. Međutim, ako se ne radi na stalnom promicanju ovih vrijednosti, prijeti nam opasnost gledanja u veliki prazni zid otupljenosti ljudskih osjećaja. Kultura otkazivanja je upravo pojava današnjice i prijeti ljudima poput ove pošasti koja nas već dvije godine sapinje i pokušava ometati u svakodnevnim aktivnostima. Ljudi su preplašeni, boje se javno izreći svoje mišljenje jer tamo negdje, u mraku ekrana, stoji sudac koji sve smije.

Odgoj i obrazovanje

Kroz odgoj i obrazovanje trebalo bi se djelovati na ovakve pojave i vratiti se u prošlost kako bismo razumjeli sadašnjost. Kako Rod Dreher u svojoj knjizi Benediktova opcija navodi obrazovanje je ključno za obnovu kulturnoga pamćenja. Što smo dublje ukorijenjeni u svoju prošlost, to smo sigurniji naspram bujica postojeće moderne. Što bolje razumijemo odakle smo došli to se sigurnije možemo kretati u sadašnjosti i suočavati s izazovima. Ako budući naraštaji ne uspiju naučiti voljeti naše zapadno kulturno naslijeđe, izgubit ćemo ga, upozorava Dreher. Obrazovanje koje danas imamo podložno je raznim utjecajima i mladi se rado povode za najnovijim trendovima. Teško ih je uvjeriti da sve nije onako kako izgleda i da su njihovi idoli uglavnom nesretni mladi ljudi koji prikupljanjem broja svojih pratitelja na raznim mrežama gube na vjerodostojnosti jer sve se odvija u virtualnom svijetu, svijetu koji nije pod njihovom kontrolom i koji ih u jednom trenu veliča dok u drugom nestaju sa scene. Natjecati se u popularnosti zbrajanjem bodova i 'lajkanja' izgleda kao priča o uspavanoj ljepotici, kao balon od sapunice koji se raspukne kad se oči otvore i spozna stvarna slika svijeta koji ne postoji osim u sjajnim prikazima na ekranu. Sve se čini lako i dostupno a ipak neuhvatljivo.

Novi uplivi i dostignuća tehnologije zavaravaju mlade da sve mogu, osvojiti svijet, postati bolji ljudi, stručniji, sposobniji a da ne ulažu osobite napore jer sve mogu saznati jednim klikom. Međutim, ne mogu procijeniti vrijednost različitih podataka i pouzdanost izvora jer nemaju predznanje, iskustvo učenja, kako logički povezati informacije, organizirati ih. Tko još ništa ne zna o nekom stručnom području, neće biti pametniji ni uz pomoć Googlea, dočim onaj tko već zna mnogo, može lako posredstvom Googlea i drugih izvora pronaći i najnoviji, najsitniji i posljednji podatak koji mu je još nedostajao. Postojeće predznanje funkcionira kao filter, koji čovjeku omogućuje da od pedeset ili pet stotina tisuća pogodaka pretraživača isfiltrira najvažnije. Nikakva 'vozačka dozvola' za internet i nikakva medijska kompetencija ne mogu nadomjestiti to stručno znanje, upozorava Spitzer i dodaje: Neobrazovani je mozak kao knjiga bez slova.  

Kako se snaći u ovome svijetu, kako pomoći jedni drugima u ovoj poplavi informacija koje nas zasipaju i zasljepljuju sva naša čula te je teško razaznati što je dobro a što nije? Kako fra Ante Vučković ističe: Sada više nije pitanje kako doći do informacija. Puno je teže pitanje kako ih procijeniti i kojem izvoru vjerovati. A već smo, čini se, dospjeli do pitanja kako se zaštititi od informacija. Jer ih više ne doživljavamo kao pomoć pri snalaženju u svijetu, nego kao napad, bombardiranje, agresivno zatrpavanje kroz koje nam se nameću ideologije, propaganda, interesi i profit.

Trebamo se vratiti jedni drugima, provoditi više vremena zajedno, slušati jedni druge, jačati jedni druge. Osjećaj zajedništva se u današnjem svijetu izgubio i svi nekako glavinjaju u potrazi za smislom, za srećom koja je tako očita na ekranima, ali u stvarnosti kao da joj se gubi svaki trag. Vratimo se prirodi, ugasimo ekrane! Svaki dan bez digitalnih medija za dijete je dobiveno vrijeme, upozorava Spitzer.

Izvor:
Svjetlo riječi