Kolumnist: Boris Beck - Samotno mjesto
Objavljeno: 01. 10. 2021. 10:39
Sveti Josip s Isusom, Marijan Dadić
August nije mogao znati za božansko Dijete koje se rodilo u Palestini, u zabačenom dijelu njegova carstva. Isus je, međutim, svojim riječima i životom pokazao da život nije predstava nego stvarnost. Nemojte biti glumci – stalno je ponavljao Isus; mi njegove riječi prevodimo ponešto neprecizno, „ne budite licemjeri”, ali zaista je rekao: „nemojte glumiti”.

Život svetog Josipa dobrim je dijelom u tami, s tim da u njega povremeno prodre svjetlo kojim su ga obasjali evanđelisti svojim riječima. Jedan od tih neredovitih bljeskova osvijetlio ga je u trenutku koji nam je jako blizak: sveti Josip otišao je na popis stanovništva.

Popis je naredio Oktavijan August, najveličanstveniji rimski vladar uopće, koji je okončao nerede u svojoj državi i postavio je na put prosperiteta za iduća dva i pol stoljeća. Dao je da ga nazivaju božanskim, sebe je službeno predstavljao kao spasitelja, a svoje je vladanje nazivao radosnom viješću za svoje podanike; upravljao je čitavim poznatim svijetom, ekumenom; najveći pjesnik staroga doba, Vergilije, svoj je dar upregnuo u carsku propagandu. U potpunoj inverziji, Marija je već tada, na putu za Betlehem, nosila dijete koje je zbilja bilo božansko, koje je zbilja bilo spasitelj, koje je zbilja donosilo radosnu vijest, koje će zbilja sebi privući ekumenu, o kojemu će evanđelisti stvoriti spomen, da se poslužimo Vergilijevim stihom, „trajniji od mjedi” – to jest, vječan.

Totalni nadzor

Država božanskih ambicija, sustav koji želi građane nadzirati totalno, klasificiranje, stratificiranje, pa zatim efikasnost, ekonomija i racionalno upravljanje – svemu je u tome tog trenutka bila podvrgnuta sveta obitelj, baš kao što smo podvrgnuti i mi. Jedino što tada evidentiranje nije bilo brzo kao danas, kada imamo matične brojeve, bar kodove i fiskalizirane blagajne. Dapače, pretpostavlja se da je Augustov popis, koji je u Palestini provodio njegov namjesnik Kvirin, trajao godinama, a na koncu je doveo i do pobune Jude Galilejca, o čemu saznajemo od židovskog povjesničara Josipa Flavija i iz Djela apostolskih.

To što je sustav, za naša današnja mjerila, bio spor, ne znači da je bio neefikasan. Josip, Marija i njihovo tek rođeno dijete postali su zapisi u državnim registrima, tri točkice poput milijuna drugih, ni po čemu važnije, kvalificirane i kvantificirane prema imetku na temelju kojeg će se plaćati porez. Josip i Marija poreza se nisu naplaćali: kada su Isusa doveli u Hram četrdesetog dana njegova života, nisu prinijeli za žrtvu janje, kako propisuje Levitski zakonik, nego dvije grlice ili dva goluba, kako je bilo određeno za siromašne. Unatoč tomu što su bili nevažni za divovski ustroj Carstva, nisu bili neprimijećeni. Još jedan vladar što je sebe nazivao spasiteljem, okrutni kralj Herod, koji je vladao zahvaljujući Augustovoj milosti, ubrzo je doznao da u njegovu kraljevstvu živi mladi kralj.

Velika povijest i obitelj

Josip nema razloga da se ne popiše jer ono što je doista važno popis ne može obuhvatiti. Službenici su pripremili razne formulare, sa svim mogućim rubrikama; ispunit će ih najsavjesnije, i poslije statistički obraditi. Ali sva će ta statistika biti besmislena jer je upravo Josip doveo pojavu koja je nezamisliva – Djevicu koja će roditi sina, kako je to pretkazao prorok Izaija. Sveta obitelj na popisu stanovništva pokazuje sudar dvaju svjetova koji se ne mogu upoznati i pomiriti. Pa kako bi to izgledalo? Ime: Josip; bračno stanje: oženjen djevicom; zanimanje: skrbnik utjelovljene Riječi.

Optički čitači bi pregorjeli u tom trenutku. Velika povijest sudara se s obiteljskom poviješću, o kojoj također govori Ratzinger u svojoj knjizi. Na jednoj strani su moćnici koji pokreću i održavaju mehanizam vlasti i ugnjetavanja, koji živi od ubiranja poreza, za koji je vitalno da sve i svakoga nadzire; Augustin i Herod pripadaju svijetu digitalizacije i nadzornih kamera, programa za prepoznavanje lica i osobnih identifikacijskih brojeva. Josip, zajedno s Marijom, čini toplo ljudsko gnijezdo u kojem se dočekuje treći član, dijete još neznanih osobina, ali koje će zacijelo biti veliko. To je najprije svijet radosti – radosti u kojoj Marija veliča Gospodina, radosti od koje Elizabeti poskakuje dijete u utrobi, radosti koja je obuzela polja oko Betlehema i nebo nad njim. Ta je radost nedostupna državnim organima, jer država i ne može donositi radost – ona donosi samo tjeskobu, onima na dnu u borbi za život, onima na vrhu u borbi za vlast.

Careva predstava

Josip je doista na popisu caru dao carevu, ali nije mu dao i Božje. Josip nije bio poput onog bogatog mladića koji je bio tužan kad mu je Isus rekao da mora sve ostaviti i poći za njim. Josip je stalno sve ostavljao radi Isusa: bio je brz u bijegu u Egipat, spreman na povratak u domovinu, odlučan da se nastani u Galileji kako bi obitelj bila sigurna. Pa ipak, taj okretan i snalažljiv čovjek ima i unutarnju stranu. U otuđujućem i opasnom državnom stroju u kojem živi, koji drobi svoje podanike u trenu i bez milosti, pohađa ga anđeo u snu.

O Josipu doznajemo odmah na početku Evanđelja, kako kaže Joseph Ratzinger u svojoj knjizi Djetinjstvo Isusovo, da je bio pravedan. Pravednost nam je svima jasna, iako nam je nije lako postići, ako je uopće i moguće: život s Bogom u srcu, unutarnji razgovor sa Stvoriteljem, poštivanje njegovih zapovijedi, djela kojima će se njegovo kraljevstvo ostvariti u svijetu. Oktavijan August imao je sasvim druge težnje. Bio je prvi od rimskih careva i vjerojatno najuspješniji. Vladao je duga četiri desetljeća, donio je Rimu mir nakon čitavog stoljeća građanskih ratova, poduzeo je velike gradnje; bio je okrutan i milosrdan – protivnike bi neumoljivo slomio, ali opraštao im je; prigrabio je svu vlast, ali bio ju je spreman i dijeliti; bio je lukav političar kojega je narod obožavao; I što je taj vladar svijeta rekao na samrtnoj postelji? „Je li vam se svidjela moja predstava?” – tako su, eto, zapamćene zadnje riječi Oktavijana Augusta.

Nemojte glumiti

Mi se polako navikavamo da je svijet virtualan, ali takav je bio i za velikog cara, koji je zamišljao cijeli život kao kazališnu predstavu. Sav njegov dvor, pa i cijelo carstvo, samo su pozornica, a on i svi njegovi rođaci, dvorjani, ministri i generali samo glumci. I kada oni odu s pozornice, njihove će kostime odjenuti neki drugi car, dvorjani i generali – i predstava će se igrati ispočetka, kao komedija ili tragedija. Jedina je razlika u životu imate li glavnu ulogu ili sporednu, ili ste možda samo statist – ali na kraju nad svima se spusti zastor.

August nije mogao znati za božansko Dijete koje se rodilo u Palestini, u zabačenom dijelu njegova carstva. Isus je, međutim, svojim riječima i životom pokazao da život nije predstava nego stvarnost. Nemojte biti glumci – stalno je ponavljao Isus; mi njegove riječi prevodimo ponešto neprecizno, „ne budite licemjeri”, ali zaista je rekao: „nemojte glumiti”.

Josip nije bio glumac. U njegovu životu nije bilo scenarija koji je trebao odigrati, nego je bio otvoren za dramatične preokrete. Prihvatio ih je kao biće slobodne volje, ne kao marioneta režisera, nego dijete Oca koji nas voli. Jer u predstavi je sve lažno, i veselje i žalost, i ljubav i smrt. U životu je sve istina – a najveća istina je da moramo podnijeti žrtvu. U kazalištu nema žrtve, samo igra.

Bogu Božje

Pretpostavljamo da su uz Josipovo uzglavlje bili Isus i Marija. Uz Augustovo uzglavlje stajao je budući car, Tiberije. Tiberije je bio car i kada je Poncije Pilat Isusa osudio na križ. Josipa tada više nema, ne znamo što mu se dogodilo, jasno je samo da je njegova žrtva bila dovršena. Pilatu je svjetina prijetila tužbom: ako pustiš Isusa, nisi prijatelj caru! Za Pilata je i sud bio predstava, dok je sjedio pred svojom palačom i teatralno prao ruke; ali mi znamo da je to bio Kristov život i žrtva. Kada je Isus rekao da caru treba dati carevo, znao je da je život za cara predstava; kada Bogu treba dati Božje, to je žrtva.

Izvor:
Svjetlo riječi