Kolumnist: Viktorija Banić - Kaos kao fraktal
Objavljeno: 21. 04. 2017. 15:33
Ovo je priča koja potvrđuje da život nije bajka, ali i da ima nade za ovaj svijet, da ljudi koji mare za druge nisu rijetkost. Još uvijek.

Bio jednom jedan dječak. Zovimo ga Junak. Ne samo ove priče. Junak je, ne svojom voljom, mali medicinski zbir – Aspergerov sindrom, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP… Upravo Asperger, prema knjigama poremećaj autističnog spektra, žilavi je pratitelj našeg Junaka.

Definicija kaže da se očituje kao nedostatak neverbalne komunikacije i empatije, kao i fizička nespretnost. Njihovi su osjećaji intenzivniji, snažnije osjećaju površine, temperaturu i okus, a misli su im usmjerenije, trebaju rutinu i predvidive situacije pa su nam njihove reakcije u novoj situaciji ponekad teško razumljive. Jednostavno rečeno ne druže se s drugom djecom i ne pokazuju osjećaje. Ta su djeca, u pravilu, prosječno ili čak nadprosječno inteligentna. Naš je Junak tako imao dva iz tjelesnoga, ali je „rasturao” matematiku, enciklopedije i kompjutorske igrice… Puno je malih i velikih pobjeda iza njega, a tolike mu tek predstoje. Junak raste, sada je već u prvom razredu strukovne škole, svakodnevno putuje vlakom i uspješno savladava školsko gradivo. Na pitanje zašto ne priča s drugom djecom kaže da je bolje ne reći ništa nego reći glupost. Što da vam još ispričam o upornom i posebnom Junaku? Kad mu kažu da ljude treba gledati u oči, on pita u koje? Zadovoljio ga je polušaljivi odgovor – U lijevo! Ipak, najviše volim onu priču o tome kako nije dozvolio da se ubije u sobu zalutali cvrčak. Tražio je da ga se pažljivo iznese iz kuće i stavi na cvijet. Da ga ne bi pojeo mačak.

Svaka medalja ima dvije strane, pa i ova, ali ne nužno bolju i lošiju. Svakog junaka je rodila mama Junakinja, pa i ovoga. Mama koja je prvakinja u zaboravljanju teškog i razočaravajućeg, koja ne prihvaća „ne” i „ne može”. Cijela obitelj je oslonac. Tu su i učitelji, nastavnici, liječnici, timovi stručnjaka, školskih kolega, iznad svega ljudi otvorenog srca i uma koji hodaju uz njega. Jer, kaže se da autizam nije bolest i nema mu lijeka, autizam je stanje uma koje traži terapijsku pomoć stručnjaka i puno, puno učenja i razumijevanja. Dan po dan. Ovo je, isto tako, priča koja potvrđuje da život nije bajka, ali i da ima nade za ovaj svijet, da ljudi koji mare za druge nisu rijetkost. Još uvijek.

A sam autizam ionako nije jedina, niti najvažnija odrednica nekog čovjeka. Nitko nije samo šutljiv ili samo lijen, nitko samo mršav ili brbljav. Čudan. Svi smo mi skup svega i kao i svaka cjelina sastojimo se od velikog broja malenih, različitih djelića koji nas čine baš ovakvima.

A Junak i djeca, ljudi poput njega npr. Einstein ili Tesla, cjeline su još šarenije, zahtjevnije u svom razumijevanju, ali ne manje lijepe, manje ljudske. Zauvijek promijenjeni smo svi mi oko njih, njihove obitelji, kolege, učitelji, poznanici, jer dobili smo priliku cvrčka staviti na cvijet da ga ne pojede mačak.

Izvor:
Svjetlo riječi