Početna stranica » Kad “mi” postane “ja”

Kad “mi” postane “ja”

294 pregleda

Neplanirano pokucaš samome sebi na vrata… I ugledaš. I progledaš. Shvatiš, začuđeno, da uloge nisu ravnomjerno podijeljene, da su se interesi nepovratno razdvojili.

Čeka, okrenuta leđima. Duboko zamišljena, pogleda uprtog u daljinu. Pognutih ramena. Ne zna da joj prilazim. Zovem je. Prene se, okrene, požuri mi u susret. Zatrpana u moj zagrljaj, u šali, dok gorčina proviruje, pokazujući u suprotnom pravcu, ironično reče: „Svatovi! Oni misle da su sretni.“

Žena. Obrazovana, inteligentna, marljiva, majka, prijateljica…  Priča… Život u rasulu, sa svih strana. Baš kao da visokom i pomno konstruiranom tornju iščupaš temelj. Lom. Iznenađenje. Zatečenost, uvijek, unatoč svemu. Pa razočarenje, strah, neizvjesnost, odgovornost, dijete, premorenost, bezvoljnost, muka, pa ispočetka. Zatvoren krug. I traje. Priča koja se u posljednje vrijeme često i posvuda vrti, ponavlja. Umnažajući se, kao kad reklamne letke vjetar zagrli i ponese visoko. Onda se razmaženo predomisli i raščupa ih u trenu, pa od jednog nastanu mnogi… Samo što je papire lako pokupiti. Nemaju osjećaje, prošlost, niti budućnost, ne daju se, ne traju, ne trude, ne nadaju i ne trpe. I nije teško pronaći neki drugi letak koji vjetar još nije raščupao.

A ona, hoda umorno pored mene, emotivno puno starija nego za zadnjeg susreta. Povremeno površno zadovoljna na čudan, ali razumljiv način. Udiše neki drugi prostor i ljude od onih koji je svakodnevno okružuju. Opet priča. Detaljno. Kronološki izmiješano. S toliko malo promjene tona u glasu da to plaši. Naglas razmišlja. Upire pogled i traži odgovor…

Život… Knjiga velika i sjajna. Čvrsto ukoričena, nova. Nikad otvorena.  Tvoja. Jedinstvena. Otvaraš jedno po jedno poglavlje. Ispočetka žedno i nestrpljivo. Onda usporiš, razmišljaš, zastaješ, uvidiš da nije tako kao što pomisliš u prvom čitanju. Neobuzdana bujica kad si nespreman i bezobrazno suho korito kad ti treba poticaj. Jednostavan početak kompliciranog romana. Očekivano i logično uglavnom ne postoji.

Obično banalan povod probudi slutnju koju uporno pokrivaš, tjeraš da šuti, spava. A onda plavičasti komadići vlage u zraku, obezvrijede vrijeme, raščlane trenutak. Neplanirano pokucaš samome sebi na vrata… I ugledaš.    I  progledaš. Shvatiš, začuđeno, da uloge nisu ravnomjerno podijeljene, da su se interesi nepovratno razdvojili.

Kako prepoznati trenutak kad je to „nepovratno“? Kako znati do kada ustrajati, a kada treba krenuti dalje? Na koji način izmjeriti? Koje je zlo manje i može li neko uopće biti „manje“?

Život… Knjiga velika i sjajna. Čvrsto ukoričena, nova. Nikad otvorena.  Tvoja. Jedinstvena. Otvaraš jedno po jedno poglavlje. Ispočetka žedno i nestrpljivo.

Za čas, karte se ponovno miješaju, nova igra kreće, a ti si svoje adute nepromišljeno unaprijed odigrao. Bezgranično vjerujući u one u rukama suigrača koji je, u tebi nepoznatom trenutku, ustao i svoje ponio sobom. Za neku drugu igru.

Kako tada naći snage za pokupiti ostatke i ustati? Pod kišom podrugljivih, sažaljivih, distanciranih pogleda? Kako pronaći svrhu kad ustaješ od stola za kojim se igra? Izigran.

Ne mogu da se ne zapitam, gdje smo svi mi kad se ovakve stvari događaju, dok je još na vrijeme? Kako nitko nije čuo tišinu nastalu između njih? Ili nismo htjeli čuti, okupirani nekim svojim „tišinama“? Koliko ovakvih teških koraka i zamišljenih pogleda mora hodati pored tebe da shvatiš da imamo samo jedni druge i da takvo „imati“ treba biti i na vrijeme?

Kako nakon svega da je uvjerim da će biti bolje i da će pronaći snagu za koju niti ne zna da ju ima? Jer hoće. Jer ne opstaju pripremljeni, već oni koji moraju. Tko se još unaprijed priprema za katastrofu?

Kako da joj kažem da se strpi, jer ova situacija nije njeno odredište, već početak ostatka života? Da će biti bolje, puno bolje. Kako će mi povjerovati sad kad joj je i hodati teško?

Savjeti su svakako suvišni. Nikad nikome nisu pomogli. Nemoguće se potpuno postaviti u nečiju situaciju. Samo Bog zna što je između dvoje ljudi. Osim toga, viđenje, stav, nisu kategorije univerzalno prihvaćenog oblika. Nametnute mogu zbuniti, pokolebati. Privremeno zamaskirati slutnju.

A sada? Dovoljno je ono najteže – biti tu. Saslušati. Zagrliti. Nasmijati. Poželjeti sreću i posuditi strpljenje. Ponuditi potporu. Probuditi prijateljstvo, staviti ga u stanje pripravnosti. Za nju.

Sjetim se zgodne ilustracije, dvojica prijatelja, pesimist i optimist, zapnu negdje u pustinji. Bez vode, prijevoza, solucije, ikakvog rješenja. Pesimist ljut i ogorčen, zdvaja nad, kako kaže, očekivanim razvojem događaja. Umori se nakon nekog vremena, ušuti i zagleda u daljinu. A optimist ga sasluša, malo promisli i reče: „Znaš, ova naša situacija se može samo popraviti!“

Vrlo brzo, ona će se podići, nastaviti dalje. Drukčije, ali dalje. Sigurna sam. Jer je moja. Dobro ju poznajem. Takva kakva je, uskoro će ona biti ta koja će koračati pored nekoga tko je umoran kao ona sada. Slušati će ga i prenijeti mu ovu priču o dvojici prijatelja u pustinji. Nastaviti lanac ljudskosti, biti utočište.

I to je nešto. Zapravo sve. Za početak.