Kolumnist: Tatiana Tajči Cameron - O radosti življenja
Objavljeno: 02. 11. 2021. 08:36
Što je u nama toliko samokritično da sebe tretiramo najgore i negativnošću kažnjavamo sve što nije idealno – čak i onda kada znamo da smo dali sve od sebe i koliko je u našim mogućnostima? I onda kada dobro znamo da se „idealno” mjeri po nečijim tuđim kriterijima i standardima.

„Koliko vas pamti trenutke kada ste se, dok ste bili djeca, sami lijepo odjenuli, počešljali i posebno dotjerali za školsku priredbu ili rođendansko slavlje? Ili ste možda naučili recitaciju napamet i spremali se danima da biste je što bolje izrecitirali?

Dali ste sve od sebe, prihvatili rizik i osjećali se hrabro i odvažno, a onda vam je netko dobacio neki ružni komentar, posramio vas i srušio vam samopouzdanje”, upitala je govornica na jednoj konferenciji duhovnoga rasta.

Svi su nazočni podigli ruke uvis, a većina je žena potvrdno kimala glavom. Neki su se malo posramljeno osmjehnuli, a neki s razumijevanjem. Pogledom sam tražila je li još netko bio u suzama ili sam samo ja bila jako osjetljiva na onu djevojčicu iz moga sjećanja koja je toliko željela biti dobra i pohvaljena i koja usprkos ružnim komentarima, kritikama i boli koju su joj uzrokovali nije dopustila da joj slome duh.

Kao djeca brzo naučimo pravila igre: kad napraviš nešto što se svidi odraslima, dobiješ pohvalu. Kad dijete dođe s igre raskuštrane kose i zamazanoga lica jer se igralo bez opterećenja, uzbuđeno i ponosno jer je možda nešto novo naučilo, odrasli mu vele: „Pogledaj kakav si, odmah na pranje!” Sve dobro i lijepo što je dijete tijekom igre doživjelo splasne i ono osjeća da je nešto loše napravilo jer nije dobilo potvrdu onih o kojima ovisi. Kad se počešlja i obuče lijepu (i često neudobnu) košulju ili haljinicu, svi ga hvale i govore mu kako je divan, bez obzira na to kako se iznutra osjeća.

S dozom pouzdanja

Uz 30. obljetnicu moga nastupa na Eurosongu, gledam snimku 19-godišnje Tajči. Pleše u visokim potpeticama na skliskoj pozornici od pleksiglasa, pjeva čistim i sigurnim glasom bez pogreške i falševa, zrači radošću djeteta, a sa sigurnošću profesionalca. Na njezinu licu nema treme. Izvrsno je odradila zadatak i opravdala povjerenje koje joj je bilo ukazano – bez obzira na njezinu mladost.

„Wow”, pomislim. „Dobro sam to odradila!” i prvi put (nakon tolikih godina) osjećam ponos. Onaj isti ponos koji osjećam kad gledam svoga sina koji s 19 godina završava zahtjevan projekt i predaje ga s dozom samopouzdanja, ali i s tremom koja je neizbježni dio odrastanja.

Bez obzira na razinu uspjeha, nikad na njega ne bih mogla biti ljuta ili razočarana. Ne mogu zamisliti da bih mu ikad mogla reći da je glup, netalentiran ili nesposoban prihvatiti zahtjevne zadatke. Dijete je dalo sve od sebe i ako je postojalo nešto što ga koči, moja je zadaća da mu ljubavlju i podrškom pomognem riješiti se blokada i nesigurnosti.

Što je u nama toliko samokritično da sebe tretiramo najgore i negativnošću kažnjavamo sve što nije idealno – čak i onda kada znamo da smo dali sve od sebe i koliko je u našim mogućnostima? I onda kada dobro znamo da se „idealno” mjeri po nečijim tuđim kriterijima i standardima.

Iz nekoga dubokog spremišta uspomena sjećam se svega iz toga vremena – stresa ekipe, euforije obožavatelja i svoje želje da opravdam njihovo povjerenje, cinizma pojedinaca kojima nikad ništa nije bilo dobro, osjećaja samoće, želje da sobu luksuznoga hotela zamijenim onom malom i dragom koju sam u obiteljskom stančiću dijelila sa sestrom.

Sjećam se godina u kojima sam se sramila ružičaste haljinice, plesa i pijevnoga hita o usnama koje su „kao čokolada”. I znam da je jedini razlog, zbog kojega nisam godinama mogla vidjeti hrabru i izvrsnu umjetnicu kakvom sam već tada bila, moj slomljeni i posramljeni duh.

Temeljita promjena

„Što se dogodilo s Vašim sinom?”, pita me tajnica male katoličke škole u kojoj je moj sin u to vrijeme pohađao peti razred. „Odjednom kao da je izgubio svoj divan duh pun samopouzdanja i radosti. Jednoga dana jednostavno je postao drukčiji.” Začudilo me to da ona nije znala za nemio slučaj koji sam prijavila i ravnateljici – kada ga je cijeli razred ismijavao, a učitelj na to nije reagirao.

Kako da koračamo svijetom ispunjeni ljubavlju i ogromnom snagom koju ona nosi, kad se na svakom koraku nađe netko tko nas želi uvjeriti da se „od ljubavi ne živi”? Kako biti radostan u spoznaji da smo djeca Božja kad odmalena naučimo da su nasilnici glasniji i jači od nas? Kako sačuvati duh vjere u dobro kad nas neprekidno slamaju nepravedne pogodbe i prljave igre? Kako biti dijete Božje, stvoreno na sliku i priliku Stvoritelja, kad nam se ismijavaju i govore nam da nismo dovoljno dobri čak ni za sredinu u kojoj se nalazimo?

Rane koje zadobivamo u takvim situacijama bole nas dugo i jako. Te rane koje nisu zacijelile tada postaju prepreka da uvidimo gdje, kako i tko nam i dalje slama duh. Odvajaju nas od potpune predanosti i vjerovanja Bogu.

Tek ozdravljeni možemo se vratiti sebi samima i sa zdravom skromnošću dati sebi podršku kakvu bismo dali svom djetetu, kakvu nam Bog daje za sve što činimo iz ljubavi, čak i onda kada samo postojimo (iz te iste ljubavi). Tada možemo, poput djeteta koje želi udovoljiti roditelju koji ga voli, rasti i dati još više od sebe.

Tada nas ni kritike, ni nasilnici, ni sustavi ne mogu pokolebati. Jer naš duh nitko ne može slomiti – osim nas samih.

Osude i predrasude

Iz te nove perspektive, čitam isječke iz novina i svaki put kada pročitam neku grubu rečenicu (o nekom pogrešno prenesenom ili shvaćenom detalju) uzdahnem. Netko je u tom razdoblju organizirao moj koncert na Veliki petak. Tadašnja država nije bila većinski katolička zemlja, a ja sam bila premlada i tek na početku svoga duhovnoga buđenja da bih bila upoznata s katoličkim kalendarom. Umjesto da nas netko nježno upozori na neprikladnost koncerta baš na taj dan, oštre kritike i zabrane kršćanima da idu na moj koncert bile su javno objavljene. Koncert je naravno bio otkazan, ali moj osjećaj da sam napravila nešto užasno i povrijedila puno ljudi ostao je u mojoj svijesti i u mom srcu.

Kasnije, na mom duhovnom putu, kada bih uz pomoć glazbe dijelila svoju životnu priču, puno je kršćana osuđivalo moj izgled i moju pop karijeru. I tu sam se osjećala grozno i nisam ni sama mogla vidjeti nešto dobro u svemu tome. Mislila sam ako i sama osudim to razdoblje svojega života, profesionalnoga i osobnoga, da ću napokon biti prihvaćena.

Ali kritike tu nisu stale. Bila sam izbačena s mise zbog diskretnoga dojenja sinčića staroga tek 10 dana. Nitko oko mene nije ni znao da ga dojim, osim gospođe koja je oštrim okom stajala i promatrala ljude i čim sam se pokrila šalom i privinula dijete na grudi, prišla mi je i rekla da iziđem.

No, najveći kritičar i sudac bila sam sama sebi. Sve te godine prihvaćala sam tuđa mišljenja i kao djetetu kojemu sto puta vele da nije dobro, povjerovala da nikad neću biti vrijedna i dostojna ljubavi. Bojala sam se zauzeti za sebe i objasniti da nisam ništa loše mislila. Pognula bih glavu i sama sebe još manje podnosila. Iz toga mjesta straha i druge sam doživljavala s nepovjerenjem.  

Malo-pomalo, uz rad sa stručnjacima i uz molitvene meditacije sa sadržajem „kako prihvatiti da nas Bog prihvaća takve kakvi jesmo” liječila sam rane i rušila uvjerenja koja su me odvajala od Božje ljubavi koja je uvijek puna milosrđa i razumijevanja i prihvaćanja – a bez koje nam je teško primjenjivati tu istu ljubav prema sebi i bližnjima. Ozdravljenjem kao da sam ponovno progledala i uvidjela sve divne karakteristike (u sebi i drugima) koje su mi pomogle da spoznam i prihvatim da sam uz sve nevolje u životu mogla biti dobra i pažljiva majka, postojana supruga i prijatelj koji će voljeti i na daljinu i tijekom dugih razdoblja. I da sam na to ponosna i zahvalna.

Kad se napokon pozabavimo „brvnom u svom oku” i prestanemo tražiti trunove u tuđima, postajemo sposobni zakoračiti slobodno i oslobođeni nagomilanoga tereta prošlosti i predrasuda o sebi samima i o drugima. Tada, umjesto netolerancije, sumnje i straha, možemo u svijet unijeti Kristovu ljubav. Čak i onda kad nam se čini da ju taj svijet nije spreman prihvatiti.

Izvor:
Svjetlo riječi