Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 10. 01. 2022. 09:44

Nakon božićnih blagdana i obiteljskih okupljanja vraćamo se u svakodnevicu. Iz jednoga bajkovitoga stanja u kojemu smo se uz treptaje svijeća, miris bora i delicija rado prisjećali ranijih Božića i dragih ljudi koji više nisu s nama, prelazimo u grubu stvarnost.

U toj stvarnosti se ova naša lijepa zemlja pretvorila u mjesto razdora, podmićivanja, zlih djela i podmuklih duša. Globalni materijalizam melje sve pred sobom i ljude otuđuje jedne od drugih. Mladima je kao neki prišivak stavljen u ruke mobitel tako da oni više ne znaju disati niti hodati bez te naprave, a da se sami ne upitaju zašto je to tako i jesu li doista oni ti koji upravljaju napravom ili ona kontrolira njih. Uskoro će se u modi pojaviti kreacije u kojima će rukavi majica, košulja, džempera ili haljina, jakni i kaputa imati još jedan dodatak, produženje, kao neki umetak koji se zakači za prst ruke tako da se ne gubi vrijeme tražeći mobitel u torbi ili džepu. Ovako će blinkati odmah, na licu mjesta i „važne stvari” se neće zaboravljati. Važne stvari poput – gdje si, što radiš, jesi doručkovao, hoćemo na kavu, jesi kupila onaj šal, imaš li ispit...? Sva ova pitanja bila su sve do nedavno teme svakodnevne govorne komunikacije među ljudima, a sada su dijelom alijenacije i nenaviknutosti na govor i bilo kakve međusobne odnose osim onih udaljenih i tuđih.

Virtualna prisutnost

Slike s božićnih događanja uredno će biti dostavljene svima, a kako se doista provelo Božić ostat će upitno negdje u virtualnom oblačiću. Važno je da se zabilježilo, a je li se dostojno obilježilo, nije baš najjasnije. Odrasli su sumnjičavo pratili svoje potomke kako u kutku tipkaju i fotkaju misleći da im je dosadno s njima. Ali kad im djeca pokažu fotografije na zaslonu mobitela ili tableta koje su snimili tijekom obiteljskoga okupljanja, vidi se da su oni uživali jer snimke oslikavaju ugodnu atmosferu. Valjda je to njihov način doživljavanja različitih trenutaka života. Ne uključiti se izravno u stvarnost događaja, ali biti prisutan i virtualno prenositi dalje.

Također je razlog za zabrinutost izbjegavanje i nepoznavanje jedni drugih, čemu pridonose i ova virtualna (ne)susretanja. Mladež jedne nacije ili vjere jedva da zna išta o mladeži druge nacije ili vjere. Toliko se svi trpaju u neke zatvorene okvire da se drugi i drukčiji ne stigne upoznati, pa se stoga izbjegava.

Ranije se u obitelji poučavalo o drugim narodima, religijama, tradicijama. Družilo se, posjećivalo, poštivalo. Danas su i odrasli posustali ili su opterećeni nedavnim ratnim događanjima i sumnja je postala sastavni dio svih odnosa među ljudima.

Nema više iskrenosti, nema povjerenja. Ako bi se i dogodilo da se ljudi različitih narodnosti i vjera druže, osuđuje ih se i zazire od njih jer se tako ne radi. Politika svagdje trpa svoje prste i njeguje netrpeljivost i sije razdor među narode. Pogotovo je ovo primjetno u malim sredinama ili onima gdje većinski dominira određena vjerska ili nacionalna skupina. Tu se pak čuda čine kako bi se ljude zaplašilo drugima i kako bi se omela bilo kakva komunikacija ili zdravo ophođenje. Odmah ste neprijatelj, odmah ste uljez i na vas se lijepi etiketa nepoželjnoga. Čak i ako niste ništa od spomenutoga poduzeli, ali ne pripadate dominantnoj stranci, izmisle se priče, dodaju karakteristike i živite neki tuđi život, a da to i ne znate. Tek ako vam se netko od prijatelja usudi kazati što vam se zamjera i što je o vama iskreirano, postanete svjesni bolesti zajednice, društva, države. Kad tkivo nije zdravo, tijelo odumire. Obuzima ga neka boljetica kojoj ima lijeka, ali je lijek nepoželjan.

Tako je lakše

Bolje je živjeti u agoniji nego se radosno susretati s drugima. Bolje je sam se zlopatiti nego s drugim dijeliti istu muku, pomoći mu, biti tu za njega.

Bolje je vjerovati političarima da će nam biti bolje iako smo svjesni da oni na tome ne rade. Naprotiv, lakše im je ovako.

Trošiti nemilice, izrugivati jedni druge na sjednicama, blokirati odluke, optuživati uvijek onu drugu stranu za prijevare i laži, a brvna iz svoga oka ne vaditi. Možda zato i ne vide najbolje, ali se time ne bave. Pomalo namiguju i kao jarci na mostu ne žele uzmaknuti, popustiti, nego će radije strovaliti sve one koji ovise o njihovim odlukama u ponor njihove nezasitnosti i vlastite promidžbe. Korupcija poprima razmjere epidemije, ali se slabo što poduzima. I tako već godinama, godinama koje gube lice mladosti i nestaju u izmaglici ratnih događanja i prisjećanja.... „Ti, dakle koji drugoga učiš, sam sebe ne učiš! Ti koji propovijedaš da se ne krade, kradeš!” (Rim 2,21).

Vjerske institucije pokušavaju nešto učiniti, ali su i same često u sprezi s gore navedenima, pa se onda svaka nada izgubi i prije nego što se pokuša obratiti onima koji su svoj život posvetili služenju i odricanju i svakoj zaštiti od izvanjskih utjecaja. „Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir” (Iv 10,16). Dan ljudskih prava obilježen je 10. prosinca 2018. godine i svima su puna usta zaštite ljudi i njihovih prava, a prava se sve više dokidaju. Sve su češći govori mržnje, netrpeljivost, huškanje. Predrasude su prisutnije i produbljuju se, a sve zato što se bojimo suočiti s drukčijim, novim, nepoznatim ili malo poznatim. Mržnja nagriza, a ljubav iscjeljuje. Zašto se onda ljudi sve češće opredjeljuju za mržnju, zašto je ona sve prisutnija kad škodi zdravlju, međusobnim odnosima, ljepšem i ugodnijem življenju? Možda zato što se trebamo poniziti, što trebamo biti skromniji, pozitivniji, što trebamo mijenjati navike, postupke, životna shvaćanja, pa i odreći se vlastitoga komoditeta. Gdje je ona uputa „Da pravedan budeš po obećanjima svojim i pobijediš kada te sudili budu” (Rim 3,4).

Današnje vrijeme nije teže od onoga jučer. U svako vrijeme su stariji govorili da su mlade generacije nemoguće, ni blizu njihovu poimanju mladosti, ponašanju i odgovornosti. I tako uvijek iznova. Kako O'Brien u svojoj knjizi Otok svijeta značajno otkriva: „Spoznali smo kako je ljubav duša svijeta, iako tijelo krvari te se i mi moramo naučiti krvariti s njime. Ljubav je ujedno i sjeme, mlijeko i plod svijeta, ali u njemu možemo sudjelovati jednako putem pohlepe, koliko i putem uvažavanja.” Zaboravljamo da u životima drugih ostavljamo trag, sjećanje, sliku, uspomenu.

U svojim preživljavanjima i viđenjima svijeta često izbjegavamo druge jer su suprotni onome što mi jesmo. Netko nas je u to uvjerio.

Međutim, kako starimo shvatimo da u svom identitetu nismo dovršeni i da bez drugoga ne činimo cjelinu nego tek dio koji valja popuniti. „Potom kad identitet zapečati svoje obličje, tražimo sjedinjenje s drugim otocima, unutar otoka svijeta”, primjećuje O'Brien.

Izvor:
Svjetlo riječi