Početna stranica » Korak po korak

Korak po korak

129 pregleda

Malo je uređenih balkona sa svrhom užitka, beskrajnog u intenzitetu, daru lijepoga, a malenog prema dijelu svog preskupog vremena kojeg mu škrto dajemo na raspolaganje, užitka u pogledu na grad iz potpuno druge perspektive u društvu onih strpljivih krovnih kipova.

Hodanje. Noga pred nogu i pogled usmjeren u tlo, uglavnom. Ponekad oko sebe, ako se baš mora, ali rijetko više od toga… Ugledam tu i tamo neki novčić, papirić… Radnja usmjerena na stizanje od točke A do točke B.  Zašto ovo pišem?

Pa svaki put se iznenadim kad podignem pogled gore, visoko, još više… Zajedno s pogledom poletim i ja i kao da prvi put u danu stvarno i otvorim oči. Zaklela bih se da moj grad nema tako prelijepe, nikad ugledane, otmjene fasade (kojima ni smog ne može u potpunosti zamazati lice), ukrašene, kitnjaste zabate i prekrasne kipove na samim krovovima. Anđeli raznih vrsta i verzija, prelijepe djeve, cvijeće i ukrasi, kao živi, okamenjeni čarolijom zločeste vještice ili hude sudbe. Trajno se smješkaju, zimi pod hrpicom snijega, a ljeti užareni, isijavaju vrelinu grada, pri tom uvijek postojani, čuvaju grad kao nekad stražari na gradskim vratima. Ono što ih smeta, na što se mršte, jesu mnogobrojni čardaci po tim istim prelijepim balkonima i krovištima, koje sagradiše polupismeni, moćni ljudi, u nastojanju da stane šaka u nos, tj. da prošire ionako nezasluženo darovane im kvadrate.

Ništa ne može naružiti fasadu kao one ogromne reklame koje posrednici trpaju na što atraktivnije mjesto. Osiromašenim stanarima dobro dođe svaka dodatna kuna za održavanje stare  neekonomične zgrade, kako ih danas zovu, jednostavno duboke rupe bez dna. Nebitna je odgovarajuća lokacija, što se reklamira, bitno je da sjaji, blješti, privlači pogled i prodaje proizvod. I da, da bude što veća, u inat konkurenciji!

Osim samozvanih „nadograditelja“ žive tu, doduše malo ih je i sve manje, i poneki nasljednici izumrle i osiromašene loze, koja je često i financirala gradnju dotične zgrade. Bio je to prekrasan dar mladoj supruzi, stasaloj kćeri, sinu s  obitelji u nastanku. Njihovi su nasljednici sada gurnuti na marginu života i značaja, kao nusproizvod modernog i promjenjivog sustava vrednovanja. Već odavno su rasprodali sve što su imali, vremenom su čak i sjećanja izblijedjela i jedino čemu se još nadaju jest da ih se Bog konačno sjeti. Do tada? Hodaju visoko podignute glave, pozdravljaju kićenim biranim frazama iz nekih drugih vremena, krijući odavno otrcane rukave. Dostojanstveni i na odlasku, barem koliko to mogu biti…

Odgledavši njihovu priču pogled mi neizbježno zastane na sljedećoj priči, gore visoko. Ništa ne može naružiti fasadu kao one ogromne reklame koje posrednici trpaju na što atraktivnije mjesto. Osiromašenim stanarima dobro dođe svaka dodatna kuna za održavanje stare  neekonomične zgrade, kako ih danas zovu, jednostavno duboke rupe bez dna. Nebitna je odgovarajuća lokacija, što se reklamira, bitno je da sjaji, blješti, privlači pogled i prodaje proizvod. I da, da bude što veća, u inat konkurenciji!

Onda opet podignem pogled još više i vidim cijele generacije televizijskih antena i modernih prijamnika, ukazujući na brzi razvoj tehnologije, ali i ljudsku naviku čuvanja „neka stoji i stara, za svaki slučaj“, kao da je TV program jedini smisao naših života. Treba se osigurati, zar ne?

Strše tako metalni kosturi na sve strane i daju trajnu vizuru gradu, kao bodljikava oda  „urbanizaciji“… Guraju se tu i premaštoviti visoki „balkoni-ostave“, „balkoni-smočnice“, „balkoni-odlagališta“ tipa – kontejner je sljedeći korak.

Malo je uređenih balkona sa svrhom užitka, beskrajnog u intenzitetu, daru lijepoga, a  malenog prema dijelu svog preskupog vremena kojeg mu škrto dajemo na raspolaganje, užitka u pogledu na grad iz potpuno druge perspektive u društvu onih strpljivih krovnih kipova. Kad malo razmislim, zanima me na koji su način te kipove uopće podizali gore, što ako je neki (a vjerojatno je) pri tome uništen, razbijen… Jesu li imali rezervni? I koliko njih? O svemu bi najviše mogla reći, a po potrebi i romane napisati, nebrojena jata ptica načičkana po krovovima, ljuteći se, vjerojatno, na ljude koji si, eto, daju za pravo da zaposjedaju te „njihove“ krovove, mašu, ograđuju se mrežama i vješaju razne pokretne smetalice, ne bi li ih otjerali.

I za kraj, gotovo uvijek, visoko gore ugledat ću barem jedan odlutali balon punjen helijem, koji odlazi sve više i više i kao da se bezobrazno ruga uplakanom djetetu i ljutom roditelju koji ga je upravo platio i stalno ima osjećaj da će ga možda ipak uloviti, pa optimistično pokušava nekoliko puta potrčati za njim. A on, bezobraznik, nevjerojatno lagano odlazi, podrugljivo se ljuljajući na vjetru kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta…

Vrijeme! Uh, zagledah se ja i odavno prođoh pored svog odredišta, točke B. Nema veze, vratit ću se i iskoristiti priliku da još jednom pogledam grad gore, tj. grad dolje, kako poželim taj čas, iz neke potpuno druge perspektive. Obrnute, ali zapravo ispravne.

Veličina svakoga od nas, gledano od gore, ilustrira nas kao točkicu u nemirnom, šarenom, nepreglednom tepihu ljudi u potrazi za uspjehom, srećom, osobnim zadovoljstvom.

I da, ako me netko upita, bez obzira na strah od visine, preporučam pogled gore i od gore, dobro dođe za presložiti prioritete i vidjeti ponovo, kao prvi put i svaki put jednako začuđeno. A ona ekipa anđela, lijepih djeva i ostatka ekipe?

Ionako rijetko imaju goste i jedva čekaju da „bacite pogled“.