Kolumnist: Snježana Šušnjara - Pogled u dušu
Objavljeno: 07. 02. 2018. 09:28
Ilustracija: Gulliver/Thinkstock
U vremenu preplavljenom konzumerizmom i svim vrstama vizualnih i auditivnih podražaja nisu čudne pojave kojima svakodnevno svjedočimo: agresivni ili bezvoljni mladi ljudi, usamljeni roditelji, odbačeni starci i razorene netom zasnovane obitelji.

Ima i bračnih parova koji se razvode nakon 25 ili više godina provedenih skupa. Svega je puno i ničega dosta.

Uskoro će se početi osnivati komune za odvikavanje od loših utjecaja i raznih ovisnosti od mobitela, interneta, sapunica, turbofolka i bit će to tegoban put. Povratak prirodi kako je Rousseau pozivao neće biti rado dočekan, ali će se morati poduzeti detoksikacija tijela, uma i navika ukoliko se želi spasiti mlade generacije koje su žrtve bolesti koja polako, ali sigurno nagriza mlado tkivo koje ubrzano postaje starije nego što jest. Mladi ljudi su puni sadržaja upitne vrijednosti u mislima i djelima, uzori kojih su osobe s estrade, života punih svih mogućih poroka. Što se to dogodilo s moralom, kulturom, odgojem, obrazovanjem?

Nadomjestak ljubavi

Nepismenost u većini područja, bombardiranje neprimjerenim sadržajima, siromaštvo duha. A onda se okrenemo i pogledamo ekonomski siromašne zemlje u kojima svaki dan dočekuju s neizvjesnošću i strahom od mogućih posljedica zla koje se masovno širi potaknuto razlikom između prebogatih i presiromašnih. Što se više ističu materijalne vrijednosti, to više jača podijeljenost među ljudima, dolazi do suprotstavljanja interesa i pogubnih reakcija. Često se i međusobni odnosi promatraju kao investicija, pa se govori kako je potrebno naći vremena za svoju djecu i obitelj, za druge ljude, ugurati ih u svoj prenatrpani raspored. Ispada tako da su međusobni odnosi samo još jedna obveza koju treba ispuniti.

Sveti Franjo je u svojoj poniznosti hodao svijetom čineći dobra i hraneći ljude svojom molitvom, postom, poniznošću, upozoravajući da rastrošnost, moć i novac ne znače puno. Njegova molitva je sezala do neba i vapila za spas duša. Materijalistički odgoj nije ni tada kao ni danas donio ništa dobro. Djeca se danas guše u nadomjescima roditeljske ljubavi i željna su topline i blizine drugih. Umjesto toga, dobivaju Gardaland, igračke, mobitele i dr. Strašne su posljedice i po djecu i po roditelje kad se odgoj žive riječi zanemaruje. Sljepoća ovoga vremena jest to što roditelji misle da su ispunili svoju odgojnu dužnost ako zadovolje materijalne prohtjeve djece. Imutak će se rastočiti. Tužno je to naslijeđe ako nema odgoja u vrlinama i života za vrline. Jedan pedagog iz prošloga režima isticao je da odgajati mladež isključivo u potrošačkom stilu življenja jest izvjesna vrsta dječjega ubojstva. Mladeži treba biti strano zlo i razvratno srce. Ako bi djecu u dobru odgajali i društvo i škola i obitelj, onda bi zakoni, sudovi i kazne bili suvišni. Nemar i nebriga o odgoju djece i mladeži najveći su poroci društva. Odbacivanje primata morala opasno je i za čovjeka i za društvo, isticao je Ivan Pavao II.

U životu su važni odnosi s drugima, a ne stjecanje dobara i postignuća. Svaki trenutak proveden s bližnjim prilika je za razmjenu iskustava i učenja nečega novoga. Prezaposlenost je neprijatelj čovjeka jer ga odvaja od drugih. Ljudi su zauzeti zarađivanjem, plaćanjem računa, ispunjavanjem nekih postavljenih ciljeva kao da bi oni bili svrha života. Vrijednost i važnost nečega određuje se po tome koliko se vremena nečemu posvetilo. Kad nekomu darujete vrijeme, darujete mu i dio svoga života. Zato je vrijeme najveći dar koji se može nekome dati, naglašava Rick Warren u svojoj knjizi Svrhovit život. Sva čuda tehnike i sva blaga ne mogu nadomjestiti čovjeka, ali istinskoga čovjeka kakav je zamišljen pri stvaranju svijeta. Postoji li takav čovjek danas?

Koliko je ljubavi?

Paolo Freire, autor knjige Pedagogija obespravljenih, ističe kako odgoj nije čin odlaganja pri čemu su djeca odlagališta, a roditelji odlagatelji. Umjesto da komuniciraju, roditelji djecu zatrpavaju svojim nemanjem vremena i kompenziraju ljubav različitim stvarima. Nastoje djecu potkupiti, ukoliko im to mogućnosti dopuštaju. Freire ovaj koncept odgoja naziva bankarskim. U njemu je opseg aktivnosti koji je dopušten djetetu, ograničen na primanje i pohranjivanje predmeta. U takvom pogrešno usmjeravanom odgoju djeca postaju stavke u roditeljskom planeru, bivaju osiromašena jer bez poticanja kreativnosti i međusobnih aktivnosti nikakva se preobrazba ne događa, a nema ni novih znanja i spoznaja. Bez istraživanja, upoznavanja svijeta oko sebe, otkrivanja svojih mogućnosti u zajedništvu s odraslima, djeca ne mogu postati istinski ljudi. Freire ističe da se znanje javlja jedino zahvaljujući invenciji i re-invenciji, nemirnom, nestrpljivom, neprekidnom, nadom ispunjenom propitkivanju koje ljudska bića poduzimaju u svijetu, sa svijetom i jedni s drugima. Vukasović potvrđuje da je odgoj proces izgrađivanja čovjeka kao ljudskoga bića.

Svaki pojedinac je priča za sebe, svako dijete je pojedinac u nastanku. Svakodnevnim rastom i razvojem dijete to potvrđuje, a roditelj ostaje zatečen otkrićem da i on pridonosi očitom razvoju jednoga novog bića

Od početka roditeljstva, dolaskom prinove u kuću, roditelj se pita: Tko si ti dijete, kakva osobnost se krije u tebi? Vremenom i ljubavlju uloženom u odnos s djetetom roditelj odgojem upoznaje svoje dijete. Ljubav ostavlja traga. Napori koje ulaže kako bi svojem čedu osigurao čvrste i solidne temelje slični su gradnji zgrade. Temelji moraju biti postojani i otporni na silne izazove i nedaće koje će, neminovno, nadolaziti. Stoga napori koje graditelj poduzima moraju biti nadahnuti dubokom vjerom u ljude i njihovu stvaralačku snagu. Kako je Majka Tereza isticala: Nije važno što radite, nego s koliko ljubavi to radite. Svaki pojedinac je priča za sebe, svako dijete je pojedinac u nastanku. Svakodnevnim rastom i razvojem dijete to potvrđuje, a roditelj ostaje zatečen otkrićem da i on pridonosi očitom razvoju jednoga novog bića. Dijete je ono što roditelj odgojem s ljubavlju u njega ulije, ali tu svoju ulogu često zanemaruje ili je uopće nije svjestan. Na okruženje u kojemu dijete odrasta ukazuju strahovi koje dijete pokazuje, inicijative koje poduzima, riječi kojima se služi, je li naučilo imati redovite obroke, ispunjava li svoje zadaće, osjeća li se napušteno ili voljeno, posjeduje li higijenske navike, zna li komunicirati s drugom djecom, ali i odraslima. Kakve slike prolaze njegovom glavom? Iste one koje roditelj svakodnevno odašilje.

Dijete kad je malo ne može opstati bez roditelja ili odrasle osobe koja o njemu brine. Ali ako odraste u pogrešnom odgoju i poprimi loše osobine odrasloga, uskoro će onaj prvi odrasli uvidjeti što je propustio učiniti ili što jest učinio, ali pogrešno. Ukoliko je dijete upilo psovke tijekom svoga odrastanja, njegovo izražavanje neće biti nimalo drukčije. Samo će potvrditi modele naučenoga ponašanja. Nema sumnje da će dijete koje odrasta bez vrednota koje se temelje na načelima i bez poštovanja prema roditeljima na dugi rok biti gubitnik, ističe Covey. Obitelj je glavna okosnica društva i ako ona zakaže, ostane kržljavo i upropašteno društvo, podložno svim makinacijama nepravde, manipulacije i loših dijela. Je li ovo naša stvarnost?

Izvor:
Svjetlo riječi